Utorak, 9 Marta, 2021
Naslovnica Aktuelno Intervju Faruk Lončarević: Životne lekcije sam učio iz filmova i umjetnosti

Faruk Lončarević: Životne lekcije sam učio iz filmova i umjetnosti

Faruk Lončarević je bosanskohercegovački filmski i pozorišni režiser i scenarist. Njegov prvi igrani film “Mama i tata” osvojio je specijalnu nagradu žirija na Sarajevo Film Festivalu 2006. godine.

“Sa mamom” je njegov drugi igrani film za koji je, osim režije, potpisao i rad na scenariju. Film je također imao svoju premijeru na Sarajevo Film Festivalu 2014. godine, gdje je nagrađen Cineuropa nagradom, a prikazan je i na mostarskim Danima Filma. Udruženje filmskih radnika BiH je odabralo ovaj film da se natječe za nagradu Oscara za 2014. godinu. Režirao je i više kratkih filmova i dokumentarnih serijala. Predavač je na filmskim akademijama u Sarajevu i Tuzli.

Faruk Lončarević je, nedavno, u Trstu nagrađen specijalnim priznanjem za treći dugometražni film “Tako da ne ostane živa”. Film će uskoro biti distribuiran u brojnim zemljama a reditelj će ga predstaviti i na brojnim festivalima i manifestacijama, na koje je pozvan. Kontaktirali smo ga da, pobliže opiše i objasni, svoj veliki, autorski uspjeh.

Naglašavate kako je ubistvo počinjeno iz potrebe uništenja osobe, bilo početna tačka Vaše filmske namjere! Koji je pravi razlog nastanka ostvarenja?

– Naravno, razlog je jer sam reditelj koji snima filmove o onome što potencijalno ima mogućnost da se pretvori u autorsko djelo i da sažme u sebi osjećaj vremena i prostora u kojem živimo. Kada sam čuo i čitao detalje o nestanku i onda nalasku Arnele Đogić i konačnom raspletu njenog ubistva, bilo mi je jasno da je u pitanju zločin iz mržnje, a ne strasti ili ljubomore. Također, gotovo se činilo nadrealno da, uz svu policiju i dobrovoljce koji su tragali za njom ona nije mogla biti nađena cijele dvije sedmice. Divlja priroda, unutrašnja i vanjska, igrala je igru sa “civilizovanim” čovjekom i jedino što je društvu ostalo kao odbrana bilo je licemjerno šokiranje i represivna sudska vlast koja je one koji su otkrili nas same bacili u najdublju rupu da ih niko ne bi gledao. Sudar divlje prirode i potrebe individue da se ostvari morao je dovesti do tragedije.

Faruk Lončarević sa ekipom filma “Tako da ne ostane živa” (Foto: Agencije)

Poseban način snimanja fiksnom kamerom, “dugački” planovi kao žive slike, odnosno pen camera ili što mi u Francuskoj kažemo caméra-stylo, bili su predviđeni scenarijem ili su se kasnije nametnuli?

– Sve je bilo predviđeno scenarijem i rediteljskom vizijom. Scenarij je morao biti tranformisan u skladu sa uslovima, lokacijama i budžetom, ali ideja je bila fiksiranost ljudskog bića unutar prirodnih i socijalnih okolnosti i, na jedan način, prikazivanje zemlje kao sudbine. U skladu s tim i tag line: Možeš preživjeti nož, možeš preživjeti pad, ne možeš preživjeti zemlju.

Pošto ste profesor, nije li film, posebno njegova poruka, indirektno upozorenje ili životna lekcija mladima?

– Ja sam oduvijek učio životne lekcije iz filmova i umjetnosti uopšte. Duboko vjerujem u transformativnu moć umjetnosti. Ako neko, ne samo mladi ljudi, nakon pogledanog filma osjeti izloženost ljudskog bića u ovom svijetu, razumije vlastiti mrak nagona i tanku liniju civiliziranosti po kojoj hodamo, kao i da se životinjsko u nama nikada ne smije podcijeniti, nego uvažiti i transformisati, film će biti uspješan. S druge strane, nisam ni u kom slučaju htio napraviti didaktički film. Možda je samo profesionalna deformacija. Didaktička bi bila sama činjenica da sam napravio film ne kada sam imao novac ili podršku, nego ideju i scenarij.

Rusmir Efendić i Vi ste producenti nevjerovatnog, petodnevnog snimanja što je stajalo 20 000 eura! Kako ste uspjeli ostvariti “pravu evropsku produkciju” sa tako malom svotom?

– Prije svega, to nije dobar način i jedna ozbiljna kinematografija to sebi ne bi trebala dozvoliti. S druge strane ja nisam htio čekati tih mističnih 5, 7 ili čak i po 15 godina prije nego režiram slijedeći film. Rusmir Efendić, briljantan i očito veoma snalažljiv, producent i ja uspjeli smo okupiti malu svotu i odlučili da ćemo napraviti film bez obzira na sve, i to bez ikakve producentske kuće, jer producenti, a ni producentice nisu bili zainteresirani za ovakvu vrstu filma. Između ostalog jer su produkcijske kuće gotovo, isključivo vezane ili za jednog autora ili više nisu produkcijske kuće nego korpodukcijske kuće. Na žalost, producenti u BiH nemaju više hrabrosti niti izdržljivost, ali ni poniznosti da bi strasno ušli u produkciju originalnog projekta nego se radije parazitski grebu o oskudnu koprodukcijsku ponudu, jer to je siguran novac.

Foto: Agencije

– U mom filmu veoma je važno da sam ja nekih 26 godina u filmskom poslu, a nekih 16 sam profesor. Većina ekipe su bili moji bivši, a neki i sadašnji studenti (kao i uostalom i Rusmir, glavni glumci, snimatelj), ostali su većinom kolege sa Akademije, ili bardovi kao što je slučaj sa sjajnom Faketom Salihbegović. Osim toga, svi su imali osjećaj da je ovo veoma važan film i pokazali su da je strast u umjetnosti jača od bilo čega. Ono što se pokazalo kao ključni aspekat, bila je tehnika koja je sada tako napredna, da možemo govoriti o camera-stylo. Snimali smo SONY FS-7 i I phone-om, bez ikakvog dodanog svjetla, montirali na Premieru i color korekciju radili na Da Vinciju. Sve je to sada lako dostupno i autoru omogućava potpunu kontrolu nad filmom. Zvuk je naravno bila posebna stavka, ali je naš najbolji sound designer Mirza Tahirović, nakon odgledanog filma, sam izrazio želju da radi. Imao sam sjajnu ekipu, podršku Akademije i Kantona Sarajevo i napravio sam pravi autorski film, kojeg ne samo da potpisujem nego sam i jedini vlasnik svih prava.

Čini se da ste pretplaćeni na priznanja? Isto će biti i sa sljedećim projektom? Koja je i kakva autorska nakana s “Utočištem”? Bolje reći “Safe Haven” ili na francuskom “Refuge”?

– Drago mi je da niti jedan moj film nije prošao potpuno nezapaženo. Što je čovjek stariji postaje sve nesigurniji oko onoga što radi, ali na jedan način i hrabriji, sa dubljim razumijevanjem ljudskog bića i stvarnosti u koju smo bačeni. Na žalost, “Safe Haven”, projekat o Srebrenici, koji sam radio sa scenaristom Roelof Jan Mineboo-om iz Nizozemske, nakon što je, i pored garantovane koprodukcije sa Holandijom i Francuskom, tri puta odbijen na Fondaciji za kinematografiju ovdje u BiH, morao sam napustiti kao reditelj. Holandija nije htjela da bude većinski korpoducent bez holandskog reditelja, BiH očito nije imala nikakav interes, tako da sam ja još uvijek u projektu, ali samo kao nosilac određenih prava. Trebao bi ga režirati odlični holandski reditelj mlađe generacije Rolf van Eijk. Projekat za koji sastavljam konstrukciju jeste jedan stilski potpuno drugačiji film sa naslovom Osveta je grah iz narodne kuhinje, priča o mraku ratne traume i osvete, lične i opšte historije.

Autor: Džana Mujadžić

- Advertisment -

Najnovije

Izložba “Žene humanitarke” posvećena ženama čiji rad nije vidljiv (video)

Izložba “Žene humanitarke” otvorena je danas u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH u Sarajevu u organizaciji Francuske ambasade i Francuskog instituta...

Jolie i Žbanić: Majke Srebrenice zaslužuju Nobelovu nagradu za mir

Američka glumica i redateljica Angelina Jolie intervjuirala je bosanskohercegovačku rediteljicu Jasmilu Žbanić za magazin Time, a u povodu Osmog marta, Međunarodnog dana...

Novi Huawei telefoni od aprila bez Androida

Kompanija Huawei će od aprila odbaciti Android operativni sistem sa svojih nadolazećih uređaja. Taj potez je svakako odgovor na sankcije koje je...

Petev u četvrtak saopštava imena reprezentativaca BiH za tri martovska meča

Ivaylo Petev, selektor fudbalske "A" reprezentacije Bosne i Hercegovine, danas će uputiti pozive igračima koji konkurišu za martovske utakmice nacionalnog tima u...