Na današnji dan 1942. godine, u četničkoj zasjedi kod sela Rapta, na planini Čemernici, ubijen je naš književnik Hasan Kikić, patriot, revolucionar i komesar Prvog krajiškoj partizanskog bataljona, jedan od najdarovitijih bosanskohercegovačkih pisaca. Ne zna se tačno gdje je njegov mezar, ali na planini Čemernici postoji jedna spomen-česma uz koju je mezar, za koji se pretpostavlja da je Kikićev.
Hasan je rođen 20. augusta 1905. godine u Gradačcu, kao jedan od sedam sinova Hase i Munire Kikić, porodice begovskog porijekla kojoj je imovinu oduzela austrougarska vlast.
Nakon završene škole Kikić se zaposlio kao učitelj, prvo u Hajdarevićima kod Zavidovića, a potom u Rogatici i Ustiprači. U Rogatici je upoznao kolegicu Anku Jovanović u koju se zaljubio i ubrzo su se vjenčali, u augustu 1932. godine. Zbog velikih problema usljed protivljenja tom braku njegove, ali i Ankine porodice, sa suprugom je odlučio da žive na neutralnom terenu i odselio se u Hrvatsku. Prvo je kao učitelj radio u Gornjem Sjeničaku kraj Vrginmosta, a potom u Pisarevini, gdje je Anka bila učiteljica, a Hasan direktor škole.
Godine 1937., zajedno s grupom lijevo orijentiranih bošnjačkih intelektualaca: Skenderom Kulenovićem, Safetom Krupićem, Ešrefom Badnjevićem i Rizom Ramićem, Hasan je u Zagrebu pokrenuo časopis „Putokaz“, s ciljem kulturalnog i političkog uzdizanja Bošnjaka, koji je izlazio do 1939.
„Provincija u pozadini (Beletristički ciklus iz rata 1878-1918)“ je puni naslov Kikićevog najboljeg djela, koji je 1935. godine objavila zagrebačka „Epoha“, a za koje književnici kažu da predstavlja dokument o djetinjstvu pisca i njegovih vršnjaka, te o teškim godinama života u toku Prvog svjetskog rata.
Djela Hasana Kikića
Provincija u pozadini, Epoha. Zagreb, 1935; Ho-ruk, roman, Slob, Zagreb 1936; Šta se događa u Španiji, Koprivnica, 1937. Objavljeno pod imenom Alija Korjenić; Bukve, roman, Hrvatska naklada. Zagreb, 1938; Lole i hrsuzi, Svjetlost. Sarajevo, 1947; Zgode o nasušnom hljebu, Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb, 1949; Djela, Knjiga I-III, Svjetlost, Sarajevo, 1952-53.; Carska goveda, Prosveta. Beograd, 1952; Dedija, Pripovijetke. Seljačka knjiga. Sarajevo, 1953. Proza, Prosveta; Svjetlost; Mladost. Beograd: Sarajevo: Zagreb, 1967 (Srpskohrvatski pisci XX veka); Izabrana djela Knjiga I-III, Priredili Rizo Ramić i Miroslav Vaupotić. Svjetlost Sarajevo, 1969.; Pripovijetke – Provincija u pozadini – Bukve – Lole i hrsuzi, Matica hrvatska; Zora. Zagreb, 1969.; Sabrana djela, Knjiga I-V Univerzal Tuzla, 1987.
DEDIJA
– Šta ću ti puno kazivati, to ti, efendija, i bez mene dobro znaš! Taj Dželat-paša – započinje Omer Dedić, turivši desnu ruku u njedra, pod tanku lanenu košulju i tiho se nakašljavši – taj Dželat-paša bio ti je ovdje u nas, u Bosni, ravno prije stotinu i dvadest godina. Poslaše ga, kažu, da Bosnu ukroti. Bosnu i Bosance. Jah! A kažu, bio je taj Dželat-paša vrlo učen čovjek. l pjesmarice sastavljao…
Omer Dedić najednom zašuti. Onda, kao da se nenadano sjetio, hitro baci pogled na sećiju na kojoj je stajala džezva s kahvom, nalije sebi findžan, uzme grudicu šećera, zagrize i žestoko srkne. – A bio je velik ubojica! – odreže stari Omer Dedić tvrdo kao da zaškripa zubima.
– Doduše – nastavi naoko smireno – nisu ni prije njega bolji dolazili. Kurd-Ćehaja! Paša Kukavica! Svi su oni krvoločno počimali.
Onda zašuti i zagleda se negdje daleko preko planine, naslonivši se pri tome licem na drveni demir prozora. Ostade tako dugo.
– Efendija! – oprezno se okrene Omer Dedić i pogleda me svojim sjajnim zelenim očima
– Ovo ću reći što može bit nisi dosad čuo! Kad je zulum, onda je zulum, taman da ti je od rođenog oca! Jah! Rijećemo, na priliku, i ti sultani: ista vjera k'o i mi, a paše udarili zulum… Je li tako? – sagne se on sasvim blizu i priupita…
– I došao ti je taj Dželat-paša u Bosnu. Dolazili su, kažem, i prije njega i bili su svi krvoloci, ali kao štoje on bio… Zato su ga i prozvali Dželat-paša. Omer Dedić malo spusti kapke, sastavi trepavice, duge sijede trepavice, i kao da se polako prisjeća, započe dalje, tiho i razvlačeći svaku riječ:
– Spusti se noć, teška, gusta crna bosanska noć. Dželat-pašini čauši dovedu na lancima nepokornog Bošnju. Tamnica. Noć. Zidovi debeli i hladni. Dželat-paša stao u raskorak, podbočio se i reži. Čovjeka su vezali i za noge i za ruke. A onda su lanac prikovali negdje u mraku. Žuti jezičac svijeće u fenjeru kao da hoće da se utrne. Sve ti izgleda kao da si na Onom Svijetu, k'o da si među prikazama. Onda se Dželat-paša polako pomakne i otpaše sa svog pojasa tanki svileni gajtan, sagne se nad čovjekom kao prikaza, omota mu ga oko vrata i zategne.
“Tako su udavljeni nebrojeni muslimani, i kapetani, i age, i bezi i ajani. Tako je udavljen i pjesnik llhamija Žepčak. A tako isto htio je Dželat-paša da udavi i Dediju Čekanića iz sela Čekanića kraj Gračanice. I slao je on po tog Dediju iz Čekanića puno puta svoje čauše, ali daleko je Gračanica, a još dalje je selo Čekanić, a Dedija je junačina na glasu. I pravedan čovjek. Nije volio zuluma, pa makar taj zulum došao baš iz samog Carigrada, i od samog turskog sultana.
A Dediji Čekaniću se činilo da je zulum baš odatle, pravo iz Carigrada, i dolazio. Dođe paša i donese zulum. A odakle je došao paša? Iz Carigrada. E, pa onda je i zulum carigradski. I pročulo se tako čak do Travnika kako Dedija govori o zulumu. A znaš, efendum, o zulumu se avazile nikad nije smjelo govoriti. Odmah te u lance spetljaju, pa pod suđenje. Htjeli tako da učine i sa Dedijom. Ama pametna glava u tog Dedije bila. Njega pozovu, a on odgovor otpremi: jok! veli. E, drugi put, evo Dželat-pašinog čauša iz Travnika pravo u Čekaniće. Na konju.
– Sigurno si od paše? – dočeka ga Dedija pred kućom.
– Jesam, odgovori čauš.
– E, onda, bujrum – veli mu Dedijaa – bujrum u kuću. Pašinog čovjeka moram dočekati i počastiti.
A kad čauš posjedio, Dedija mu daje jednu srebrnu kutiju i u njoj pola baruta i jedna utrnuta žiška i reče mu:
– Ovo ponesi svome paši u Travnik i kaži mu šta sam poručio: Kad mognu zajedno barut i žeravica, onda će moći zajedno i zulum s pravdom. Reci mu da poručuje Dedija iz Čekanića,
Bosanac, da ga se nije nikad bojao niti će se bojati… S Dedijom je, reci mu, njegova puška čarka i pravda… i Bosna…”
Omer Dedić se pri tome podigne s klupe i žestoko kresne ispruženim kažiprstom desne ruke po zraku. Zatim se polako spusti na klupu. “A kad se čauš popeo na konja i pošao, on ga zaustavi:
– A ti, samo da znaš k'o što ne znnaš koga služiš, dobio bi svoju… ostraga! A drugi put se spremiše po Dediju tri čauša i dvadeset carskih askera. Ali to Dedija dočuje i spremi se. Kažu, došlo mu je u pomoć ne znam koliko stotina Ijudi s raznih strana. Čak od Banjaluke i od Žepča. Uzeli askerima, kažu, puške i konje, skinuli im tijesne haljine i u gaćama ih pješice otputili u Travnik. Nisu ih htjeli pobiti. Ljudi su, kažu, i oni. A i neka Dželat-paša vidi da Bosna ne voli zuluma.”
– Kažu, efendum, da je Dželat-pašaa od jada umro poslije toga. A Dedija iz Čekanića živio je, kažu još dugo. Zulum, efendum, i mora crknuti, a pravda ostati.To je bilo i biće – završio je Omer Dedić i žestoko srknuo iz svog findžana. Onda se polako pridigao, izišao, došao do ćoška kafane i upro kažiprstom preko brda:
– Tamo je to. Za ovim brdima. Tamo se ide u Čekaniće. Tamo je turbe Dedijino. Narod mu uči dove. Tome Dediji. Tako i treba. A narod dobro pamti što je zulum.. .aha! (Autor: Hasan Kikić)
