Na TV 2 je prikazan prvi od tri dijela danskog dokumentarnog filma Petera Ingemanna “Ingemann og Balkan i flammer” (“Ingemann i Balkan u plamenu”). U ljeto 1992. godine, na Balkanu je izbio brutalan rat u kojem su bliski prijatelji odjednom postali smrtonosni neprijatelji.
Peter Ingemann putuje u bivšu Jugoslaviju zajedno s Dancima koji su rat doživjeli izbliza, kako bi pokušao razumjeti to ludilo – 30 godina nakon što je rat završen. U prvom dijelu ovog dokumentarca svoju tešku životnu priču priča Bosanka Nasiha Avdić o događajima tokom rata u Bosni i Hercegovini.
Neizvjesnost, nepovjerenje i strah bile su glavne sastavnice života Nasihe Avdić tokom i nakon njenog bijega od ratova u Jugoslaviji, piše TV 2.
Do tog jutra, život je bio sasvim normalan. Suprug Nasihe Avdić, Besim, radio je u lokalnoj pilani, dok je ona bila kod kuće — trudna i sa trogodišnjom kćerkom. To je bilo mirno, bosansko selo, samo nekoliko sati leta od Danske. Većina ljudi se međusobno poznavala. Stanovnici su predstavljali pravi mozaik različitih religija i narodnosti, kakav je tada bio tipičan za bosansko društvo. Tu su zajedno živjeli bosanski muslimani, Srbi i Hrvati — bili su prijatelji, školske kolege, radne kolege i komšije.
Ali život u Jugoslaviji 1992. godine nije bio idila. Jer — bio je rat.
Dok su Danci još slavili pobjedu na Evropskom prvenstvu u fudbalu na koje se nisu ni kvalifikovali, 10. jula u šest ujutro neko je pokucao na vrata. Besim, Nasin muž, ih je otvorio. Ispred je stajao njihov komšija. Mala porodica je čula pucnjavu, a Nasiha je vidjela da gori susjedno selo. Komšija je rekao da su Srbi naredili da se svi muškarci muslimani iz sela okupe na groblju u blizini. Besim je otišao. Nekoliko trenutaka kasnije, prošao je pored kuće sa rukama na glavi, zajedno s drugim muškarcima, i pogledao prema prozoru, svojoj ženi i kćerki. To je bilo pretposljednji put da ga je Nasiha vidjela živog.
Dolazi rat
Od tada je prošlo 32 godine. Danas Nasiha Avdić živi u Danskoj. Ona je šefica u Bilki i ima dvoje odrasle djece i unuke oko sebe. Započela je kao praktikantkinja za jezik 1993. godine, a danas vodi tim od 35 zaposlenih. Pronašla je novi život van zemlje u kojoj je vjerovala da će ostariti.
Po prvi put nakon rata, vratila se u selo gdje se sve dogodilo. „Na ovom mjestu je stajala naša kuća,“ kaže ona kroz suze. Gleda oko sebe i sjeća se svega — toplog proljeća i srećnih dana dok su čekali rođenje druge bebe. Ali rat u Jugoslaviji je stigao i do njih.
Sklonili se kod komšinice
Napetost je već dugo ključala u regiji. Bosna je 1992. proglasila nezavisnost, ali to Srbija nije htjela prihvatiti. Srpske snage su napale Bosnu i započele etničko čišćenje muslimana, poznatih kao Bošnjaci. Besim i Nasiha su, uprkos svemu, bili optimistični — možda i naivni. Vojska je već tri puta dolazila u njihovu kuću tražeći oružje. „Nismo mislili da će nam se nešto dogoditi. Nismo imali oružje, nismo nikome prijetili,“ priča Nasiha. „A šta smo mogli? Ja sam bila trudna.“ Kad su odveli Besima, ona se sklonila kod komšinice sa drugim ženama. I tu je počela prava neizvjesnost.
Prijatelji ili neprijatelji?
U to vrijeme u Bosni se preko noći sve promijenilo — prijatelji su postajali neprijatelji, samo zbog nacionalnosti. Nisi više znao kome možeš vjerovati. Mnogi Srbi iz Bosne su poslušali vođu Srbije, Slobodana Miloševića, i okrenuli se protiv svojih susjeda Bošnjaka. „Prijatelja koje si imao — više nisi imao,“ kaže Nasiha.
Kasnije je saznala da je upravo poznanik bio odgovoran za smrt njenog muža. Dva mjeseca nije znala ništa. „Samo smo čekale u kući. Bilo je strašno vruće, ali nismo izlazile,“ kaže ona. Nisu vjerovale da su muškarci ubijeni — bilo ih je na stotine. Mislile su da je to nemoguće.
Izgubila je sve
Kad danas pogleda kuću u kojoj se skrivala, sjeća se straha koji je tada osjećala. „Svako jutro kad bih se probudila, prvo bih pomislila — preživjela sam noć, nisam ubijena ni silovana,“ priča Nasiha. To je bila svakodnevna opasnost za žene. Čula je priče o trudnicama koje su silovane. „To mi je bio najveći strah,“ kaže ona. Srpske snage su ubile i njenu zaovu i njeno dvoje male djece — jedno od tri i po godine i drugo od pet mjeseci. „Vidjela je pucnjavu kroz prozor, i pošto Srbi nisu htjeli svjedoke, ubili su ih,“ priča Nasiha. Znala je da mora pobjeći.
Zazvonio je telefon
Još uvijek nije znala šta je bilo s Besimom. Živjela je u nadi, ali na kraju nije imala izbora — morala je bježati. „Otišla sam u opštinu i natjerali su me da potpišem da predajem kuću i imanje Srbima. Potpisala sam,“ kaže Nasiha. Sa trogodišnjom kćerkom, sestrom i roditeljima pobjegla je kamionom u grad pod kontrolom Bošnjaka, a zatim u Hrvatsku. Tamo je bila godinu dana. Jednog dana stigao je poziv koji je najviše strahovala da će dobiti. „Zvao je Besimov amidža i rekao da je Besim ubijen,“ priča Nasiha. „Nisam htjela da vjerujem.“
U međuvremenu je rodila sina, kojem je dala ime po ocu. Rat je i dalje trajao — najkrvaviji u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Godine 1993. stigla je u Dansku. U ratu je poginulo oko 100.000 ljudi — mnogi od ruku onih koje su smatrali prijateljima. Tako je bilo i s Besimom.
Učitelj
Tek nakon rata, Nasiha je saznala istinu o mužu. Otkrivene su masovne grobnice, i ona je otišla iz Danske nazad u Bosnu. Koračala je redovima tijela i stigla do broja 126. „Imao je jaknu koju sam mu kupila za rođendan i gumene čizme — to je bio on,“ kaže Nasiha.
I kao što je tada bilo u bosanskom društvu tokom rata, odgovornost za smrt Besima i još 174 muškarca iz sela nije trebalo tražiti daleko. To je bio njegov bivši učitelj. „On je bio komandant onog dana kada su odveli Besima. Drugi mještani su vidjeli njega i druge bosanske Srbe iz sela u uniformama na groblju, gdje su ih prvo okupili,“ priča ona.
Ne zna se ko je tačno okončao život Besima, koji je imao samo 25 godina. Ali vjerovatnoća da je to bio neko koga je poznavao — vrlo je velika. Nasiha je izgubila muža, zaovu, nećaka, nećakinju i dvojicu braće. Još trojica braće bila su zatvorena u srpskim logorima.
Ne smije se ponoviti
Danas ima miran život u Danskoj, ali sjećanja ne blijede. „U ratu mali ljudi plaćaju cijenu — ne oni gore, koji odlučuju,“ kaže Nasiha. Kada je počeo rat u Ukrajini, sve se vratilo. „Užasno je da se to opet dešava,“ kaže ona. Iako više ne osjeća nepovjerenje prema ljudima, zna da svijet nije crno-bijel. „Postoje loši ljudi, ali ima i dobrih,“ kaže i prisjeća se Srba koji su upozoravali Bošnjake na napade. Zahvaljujući njima, neki su preživjeli. „Dva brata iz susjednog sela čuvala su nas žene dva mjeseca, koliko su mogli,“ dodaje ona.
Svoju priču priča da bi spriječila da se išta slično ponovi. „Govoreći o ovim užasima, podsjećamo jedni druge da je rat strašan — najviše za obične, nevine ljude,“ kaže Nasiha. „Ako pamtimo zlo iz prošlosti, možda nikada više niko neće doživjeti da mu neko pokuca na vrata u zoru.“
Ukratko: Ratovi u Jugoslaviji
Ratovi u bivšoj Jugoslaviji tokom 1990-ih bili su i složeni i brutalni. Konflikt u Bosni i Hercegovini bio je najkrvaviji. Nakon raspada Jugoslavije 1991. godine, Bosna je 1992. proglasila nezavisnost. To je izazvalo rat između Bošnjaka (bosanskih muslimana) i bosanskih Srba. Srpske snage, uz podršku Srbije, željele su stvoriti „Veliku Srbiju“ i pokrenule brutalnu kampanju etničkog čišćenja, posebno usmjerenu protiv Bošnjaka.
Najpoznatiji događaji rata bili su opsada Sarajeva i masakr u Srebrenici 1995. godine, kada je više od 8.000 muslimanskih muškaraca i dječaka ubijeno od strane srpskih snaga. UN i EU su pokušavali posredovati, ali je Daytonski sporazum potpisan tek nakon NATO intervencije i američke diplomatije u novembru 1995. godine, čime je rat okončan. Rat je odnio oko 100.000 života i izazvao ogromna razaranja te talase izbjeglica.
