Dugotrajni covid može utjecati na kvalitet života pacijenata više od nekih vrsta raka i u jednakoj mjeri kao Parkinsonova bolest, sugerira novo istraživanje.
Istraživanje koje su proveli University College London (UCL) i Univerzitet Exeter ispitalo je utjecaj dugotrajnog covida-19 na živote 3754 hospitaliziranih osoba zbog te bolesti.
Pacijenti su u okviru studije trebali odgovoriti na pitanja u aplikaciji o tome koliko dugo covid-19 utječe na njihov svakodnevni život i dati ocjenu od 0 do 40 kako bi se označila ozbiljnost stanja.
Utvrđeno je da su prosječni rezultati o umoru slični ili lošiji nego kod pacijenata s anemijom povezanom s rakom ili teškom bolešću bubrega, a rezultati kvalitete života također su niži od onih s uznapredovalim rakom.
Naučnici su sugerirali da je utjecaj dugotrajnog covida na svakodnevne aktivnosti pacijenata snažniji nego kod pacijenata koji su pretrpjeli moždani udar te da je usporediv s pacijentima s Parkinsonovom bolešću.
Za dugotrajni covid ljudi moraju imati kontinuirane simptome 12 sedmica nakon akutne zaraze koronavirusom.
Prema NHS-u, britanskoj nacionanloj zdravstvenoj službi, glavni pokazatelji dugotrajnog covida-19 su ekstreman umor, kratak dah, gubitak njuha i bolovi u mišićima.
Dr. Henry Goodfellow s UCL-ovog Instituta za epidemiologiju i zdravstvo, jedan od voditelja studije, rekao je da utjecaj još nije potpuno shvaćen.
“Naši rezultati otkrili su da dugotrajni covid ima razoran utjecaj na živote pacijenata, s umorom kao najvećim utjecajem na sve, od društvenih aktivnosti do posla, obaveza i održavanja bliskih odnosa”, rekao je.
Naučnici su također naveli da bi dugotrajni covid mogao imati “značajan ekonomski i socijalni utjecaj”.
Od ispitanih u studiji, 94 posto ih je “radne dobi” (između 18 i 65), od kojih je njih 51 posto navelo da nisu bili u stanju raditi barem jedan dan u proteklom mjesecu.
“Nadamo se da će bolje razumijevanje simptoma i utjecaja dugotrajnog covida kod ovih pacijenata pomoći NHS-u i kreatorima politike da usmjere ograničene resurse na prilagodbu postojećih usluga i osmišljavanje novih kako bi bolje zadovoljili potrebe pacijenata s dugim covidom”, rekao je Goodfellow.
“Naša otkrića pokazuju da bi umor trebao biti važan fokus kliničke njege i osmišljavanja rehabilitacijskih usluga”, dodao je.
Koautor, profesor William Henley s Medicinskog fakulteta Univerziteta u Exeteru, rekao je da je “hitno potrebno više istraživanja kako bismo omogućili razvoj usluga utemeljenih na dokazima za podršku ljudima koji pokušavaju upravljati ovim iscrpljujućim novim stanjem”.
BH Glas / Hina
