Na današnji dan 1924. godine u Mostaru je preminuo Aleksa Šantić, jedan od najpoznatijih bosanskohercegovačkih pjesnika.
Rođen je 27. Maja 1868. godine u Mostaru gdje je proveo veći dio svog života.
Školovao se u Trstu i Ljubljani, a nakon završene trgovačke škole vraća se u rodni grad. Bio je jedan je od osnivača kulturnog lista “Zora”, te predsjednik Srpskog pjevačkog društva “Gusle” u Mostaru.
Najveća djela stvarao je krajem 19. i početkom 20. stoljeća, a vrhuncem njegova stvaralaštva smatra se razdoblje od 1904. do 1912. Uzor su mu bili književnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović Zmaj, a od stranih najviše je poštovao njemačkog književnika Heinricha Heinea.
No, najveći utjecaj na njegovo stvaranje imala je narodna književnost (narodna lirska pjesma – sevdalinka, balada, romansa i narodna epska pjesma).
Njegove pjesme pune su emocionalne boli, rodoljublja i ljubavne čežnje za nacionalno i socijalno ugroženim Hercegovcima.
Pored Emine, njegove najpoznatije pjesme, Šantić je napisao “Ne vjeruj”, “Ostajte ovdje”, “Pretprazničko veče”, “Što te nema?”, “Veče na školju”, “O klasje moje” i druge.
Napisao je i nekoliko drama u stihu, od kojih je najpoznatija Hasanaginica, kao i nekoliko pripovijetki, te pjesme za djecu.
Prema Šantićevoj biografiji snimljen je film „Moj brat Aleksa“. Njegov lik se danas nalazi na novčanici od 10 konvertibilnih maraka. Brojne škole i ulice nose njegovo ime, a podignuto mu je i nekoliko spomenika, od kojih je najpoznatiji onaj u istoimenom parku u njegovom rodnom Mostaru.
U povodu obilježavanja 101. godišnjice smrti velikog bh. i mostarskog pjesnika Šantića, u Mostaru 2. februara bit će upriličena večer sjećanja u Centru za kulturu u Mostaru.
Emina
Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.
Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kada šeće i plećima kreće…
Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!…
Ja joj nazvah selam. Al’, moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;
S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa kô zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!
Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko’!…
(Aleksa Šantić)
Ostajte ovdje!
Ostajte ovdje!… Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat kô što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hleba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.
Od svoje majke ko će naći bolju?!
A majka vaša zamlja vam je ova;
Bacite pogled po kršu I polju,
Svuda su groblja vaših pradjedova.
Za ovu zemlju oni bjehu divi,
Uzori svijetli što je branit znaše,
U ovoj zemlji ostanite i vi,
I za nju dajte vrelo krvi vaše.
Kô pusta grana kad jesenja krila
Trgnu joj lisje i pokose ledom,
Bez vas bi majka domovina bila;
A majka plače za svojijem čedom.
Ne dajte suzi da joj s oka leti,
Vrat'te se njojzi u naručja sveta;
Živite zato da možete mrijeti
Na njenom polju gdje vas slava sreta!
Ovdje vas svako poznaje i voli,
A tamo niko poznati vas neće;
Bolji su svoji i krševi goli
No cvjetna polja kud se tuđin kreće.
Ovdje vam svako bratski ruku steže —
U tuđem svijetu za vas pelen cvjeta;
Za ove krše sve vas, sve vas veže:
Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta.
Ostajte ovdje! … Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat ko što ovo grije, —
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije…
(Aleksa Šantić)
