Sara Vestering (rođena Veselić), rođena u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, danas je gradonačelnica švedskog grada Burlova, jedne od najrazvijenijih i najdinamičnijih lokalnih zajednica na jugu Švedske. U ovu skandinavsku zemlju stigla je 1992. godine, kao dio ratne generacije koja je Bosnu i Hercegovinu morala napustiti u potrazi za sigurnošću.
U razgovoru za Dnevni Avaz, Vestering govori otvoreno o tome kako zaista funkcioniše švedski model, zašto Švedska nije “socijalistički raj” ,izazovima masovnih migracija, političkoj odgovornosti te o dubokim razlikama u mentalitetu i institucionalnim pravilima između Švedske i BiH.
Kako je Vaša životna priča završila u Švedskoj?
– Radila sam u različitim sistemima, i u državnim strukturama i u socijalnom sektoru. Bila sam u migracijskoj službi, a kasnije sam pokrenula privatni posao koji sam vodila dugi niz godina. Nakon toga sam prešla u javni sektor i posljednje godine radim u lokalnoj administraciji.
Rekli ste da Vam je politika neko vrijeme bila “hobi”. Kako je došlo do toga da postane ozbiljnije?
– Nekoliko godina sam se bavila politikom sa strane, uz posao u socijalnom sektoru. Sistem je organizovan po oblastima, i ja sam bila u tom socijalnom dijelu. Kad sam pokazala rezultate, dobila sam više odgovornosti i uloga je rasla. Na kraju mi je od moje stranke ponuđeno da budem kandidatkinja za gradonačelnicu i pobijedila sam na izborima.
Kažete da se o Švedskoj u BiH često govori kao o “socijalističkom raju”, ali Vi tvrdite da je slika kompleksnija. Kako biste najkraće objasnili švedski sistem?
– Švedska jeste jaka socijalna država, ali je i kapitalizam vrlo izražen i liberalan. Socijalni sistem se finansira zahvaljujući jakom privatnom sektoru – ne obrnuto. Nije “jaka ekonomija zbog države”, nego velika država i jaka socijalna država postoje jer privatni sektor generiše novac.
Znači, postoji neka ravnoteža?
– Da. To je jedna vaga: da bi socijalni sistem bio održiv, moraš imati firme i poslove. Ako nema firmi i zaposlenosti, socijalna država ne može funkcionisati.
Prije lokalne politike i javnog posla, vodili ste privatnu firmu u sektoru socijalne zaštite. Kako ste došli na ideju da pokrenete posao poput sigurnih kuća i srodnih usluga?
– Počeli smo 2015. godine sestra Tina i ja. U Švedskoj takve usluge mogu biti organizovane i kroz privatne firme koje rade po ugovorima s državom i općinama. Nismo imali samo sigurne kuće, nego i domove i usluge za djecu i osobe s posebnim potrebama, kao i druge oblike socijalne brige. Kreneš s jednom uslugom, pa se širiš jer u toj branši ima potreba i sistem te “vuče” da rasteš.
Kako se to finansira?
– Država i lokalna zajednica plaćaju po danu boravka. Recimo, policija dovede usred noći ženu s dvoje djece u kriznoj situaciji – i onda se kod nas rješava privremeni smještaj, sigurnost, podrška, administrativne stvari oko preseljenja, škole, vrtića…
Većina ljudi iz BiH u zapadnim državama generalno podržava socijaldemokrate. Vi ste, ipak, članica liberalno-konzervativnih „Moderata“.
– Ideja iz socijaldemokratske tradicije je bila: svima će biti dobro. Ali kroz vrijeme, ako ljudi osjete da rade sve više, a sistem ih “kažnjava” sve većim poreskim opterećenjima, onda se pojavi osjećaj: “Idemo ka tome da svima bude isto loše”. Ljudi koji osnivaju firme i koji rade neće da im bude loše i neće da ulaze u rizik ako im se ne isplati. Kad neko radi, kada ima dvoje djece i nema prostora da čeka, a vidi da neko drugi prima velike iznose iz socijale i onda se traži da se porez dodatno povećava – to izaziva frustraciju. Ljudi se pitaju: “Zašto ja da plaćam sve više, a sistem motiviše nerad?”
Šta je, prema Vašem mišljenju, najveća razlika bavljenja politikom u Švedskoj u odnosu na BiH?
– U Švedskoj je standard odgovornosti i javnog pritiska visok. Imali smo slučajeve da političari podnesu ostavku zbog vožnje pod dejstvom alkohola ili zbog relativno malih, “banalnih” nepravilnosti poput pogrešno plaćenog malog troška službenom karticom. Sve je pod lupom. U BiH, s druge strane, imate političare optužene za ozbiljnija krivična i koruptivna djela koji nastavljaju obavljati funkcije. I tu su privilegije: vozači, pratnja, službena auta, parking – kao nešto što se podrazumijeva. A ja kao gradonačelnica u Švedskoj, naprimjer, nemam pravo ni na svoje parking mjesto ispred zgrade u kojoj radim.
Dakle, ključ je transparentnost?
– Da. U Švedskoj je mnogo toga transparentno i postoji kultura “praćenja” javnog novca. Ako trošiš javna sredstva, moraš moći opravdati svaku stavku.
Šta BiH može naučiti od Švedske?
– Da se preuzmu stvari koje funkcionišu: odgovornost, transparentnost, poštivanje pravila i svjesnost da bez privatnog sektora nema novca za socijalnu državu. A opet, mislim da nijedan ekstrem nije dobar – ni potpuno “hladan” sistem bez mjere, ni sistem gdje je sve “normalno” i niko ne odgovara. Neka sredina bi bila najbolja.
Kakva je bh. dijaspora u Švedskoj – jesu li ljudi integrisani?
– Dosta naših ljudi je integrisano, ali nije asimilovano. To je razlika. Ljudi čuvaju svoj jezik i običaje, slušaju našu muziku, druže se međusobno – ali rade, školuju se, učestvuju u društvu.
