Bosna i Hercegovina se plasirala na Svjetsko prvenstvo prvi put od 2014. godine, a to znači mnogo više nego što ljudi shvataju, smatra fudbalska komentatorica DR Sportena Arnela Muminović.
U utorak navečer živci Arnele Muminović bili su na velikom ispitu.
U dnevnoj sobi bile su postavljene i danske i bosanske zastave, a na dva različita ekrana pratila su se dva izvođenja jedanaesteraca.
Na jednom ekranu danski san o Svjetskom prvenstvu se raspršio, dok je na drugom Bosna i Hercegovina izborila tek drugi nastup na velikom takmičenju u svojoj historiji, nakon pobjede nad Italijom.
Bila je to posebna večer za fudbalsku komentatoricu DR Sporten-a Arnelu Muminović, koja je rođena u Bosni i koja je s porodicom početkom devedesetih izbjegla u Dansku.
– Mislim da ljudi ne razumiju koliko to znači za bosanski narod. I za one koji žive u zemlji, ali i za Bosance u dijaspori, pa čak i za one koji se osjećaju djelimično Bosancima, kaže ona.
– Kada pogledate snimke iz Sarajeva, pomislili biste da su osvojili Svjetsko prvenstvo.
Praćenje reprezentacije Bosne i Hercegovine za Arnelu Muminović pomalo liči na vožnju kroz haotični saobraćaj Bangkoka u tuk-tuku – srce u grlu, a dlanovi znojni.
– To je uvijek posebno putovanje, puno uspona i padova i mnogo haosa. Uvijek ima izazova i drame, a kada izađu na teren, opet se nadaš da će sve dobro završiti, kaže ona.
– Nije baš dobro za moj nervni sistem i puls gledati ove utakmice.
Ne raduju se svi
Glavni grad Bosne i Hercegovine, Sarajevo, u noći sa utorka na srijedu pretvorio se u ogromnu zonu slavlja. Ruke u zraku i vatromet koji je osvjetljavao noćno nebo sve dok nije svanulo.
Slavlje koje kao da nikada ne bi trebalo završiti, ali koje – suprotno onome što se činilo – ipak nije bilo za sve.
– Dobijem jezu kada vidim te snimke, kaže Arnela Muminović.
– Izgleda kao da cijela Bosna slavi. Ali nažalost to nije istina. Mnogi u Bosni koji žive u srpskom dijelu zemlje ne doživljavaju ovo kao trijumf.
Historijski gledano, balkanska država je podijeljena još od 1992. godine, kada se Bosna i Hercegovina odvojila od Jugoslavije i proglasila nezavisnost. Od tada zemlju obilježavaju duboke etničke podjele između tri naroda – Bošnjaka, koji su muslimani, bosanskih Srba i bosanskih Hrvata.
– Nada se da ovakvi trenuci, kada se izbori plasman na veliko takmičenje, mogu pomoći da se zemlja ujedini, kaže Muminović.
– I drži se palčeve da to probudi malo nade u veoma teškoj svakodnevici u Bosni, koja je jedna od najsiromašnijih zemalja u Evropi.
Nesuglasice u zemlji ne postoje samo na političkom nivou.
I u fudbalskom savezu se odgovornost rotira prema etničkoj pripadnosti između muslimana, katolika i pravoslavaca, pa reprezentativci imaju mnogo veću ulogu u ujedinjavanju zemlje nego što se to obično očekuje od jednog fudbalskog tima.
– To je fragmentirana reprezentacija, ali je ujedno i tim koji se okuplja oko ideje da predstavlja Bosnu i Hercegovinu.
– Mnogi igrači su mladići rođeni izvan Bosne, ali i dalje osjećaju snažnu povezanost s tom zemljom. Čini se da njima to znači najviše, kaže Muminović.
Tim je morao savladati i Vels i Italiju kako bi izborio kartu za Sjevernu Ameriku, a oba puta pobjeda je došla nakon izvođenja jedanaesteraca.
Presudne penale prvo je realizovao 18-godišnji Kerim Alajbegović, a zatim i 21-godišnji Esmir Bajraktarević – igrači rođeni u Njemačkoj i Sjedinjenim Američkim Državama.
– Bajraktarevićevi roditelji su iz Srebrenice i pobjegli su nakon genocida 1995. godine. To je priča o tome kako igrači vraćaju Bosni, iako tamo više ne žive, kaže Arnela Muminović.
Legenda koja vodi tim
Posljednji put Bosna i Hercegovina igrala je na velikom takmičenju 2014. godine. Tada je reprezentacija imala takozvanu „zlatnu generaciju“.
Dres reprezentacije tada su nosili Asmir Begović, Emir Spahić, Sead Kolašinac, Miralem Pjanić i Vedad Ibišević.
I naravno Edin Džeko – najveća zvijezda tima, tada i sada.
– Gotovo da nemam više riječi za njega. On je nevjerovatan, kaže Arnela Muminović.
– Ima 40 godina, igra 120 minuta protiv Italije iako je tokom utakmice slomio ključnu kost.
– On je simbol reprezentacije Bosne i Hercegovine. Rođen je u Bosni i živio je u Sarajevu tokom četiri godine opsade. Igrao je fudbal na ulici dok su snajperi bili na krovovima, a bombe padale po gradu.
Edin Džeko postigao je izjednačujući gol protiv Velsa koji je utakmicu odveo u penale. Za Bosnu i Hercegovinu odigrao je 148 utakmica i postigao 73 gola.
– Mnogi drugi u njegovim godinama fokusirali bi se samo na klupski fudbal. Ali za njega je reprezentacija najvažnija.
– I prije i poslije utakmice protiv Italije rekao je: „Ovdje sam dokle god me želite.“ On je tu da da sve za svoju zemlju, kaže Arnela Muminović, i dodaje da bi Svjetsko prvenstvo moglo biti i kraj njegove reprezentativne karijere.
– Za Bosnu je ovo mnogo, mnogo više od Svjetskog prvenstva i fudbala. Postoji toliko lijepih priča oko ove reprezentacije da dok gledate ovakvu utakmicu pomislite: „Vau, ovo zaista mnogo znači.“
