:
U Danskoj je krajem novembra i početkom decembra bilo organizovano nekoliko promocija jednog od najpoznatijih dječijih književnika Šime Ešića, koji ove godine obilježava 50 godina umjetničkog rada. Dobitnika brojnih priznanja na prostoru Evrope zamolili smo za razgovor.
Gospodine Ešić, recite nam najprije nešto o sebi.
EŠIĆ: Eh, prvo – pa najteže pitanje. Šalim se, ali mislim i ozbiljno. Najteže je govoriti o sebi. Jednom sam za jednu svoju knjigu, da bih izbjegao ono stereotipno ”rođen tad i tad, školovao se tu i tu, radio tu i tu, objavio to i to…” pokušao sažeto reći nešto i o svom književnom radu ali, prije svega o sebi. Možda bi taj kratki tekst mogao biti lijep odgovor i na vaše teško pitanje:
Rodio se u rudarevom kućerku, ali nije siguran da li ga je rodila majka ili otac. Jer majka je prije njega rodila šestoro djece, pa nije isključeno da se žena umorila i naredila mužu da i on rodi jedno – da vidi kako je to. Ali, siguran je da je rođen iz čiste ljubavi, pa mu je, valjda zato, ljubav bila i ostala glavna stvar u životu. Triput je doživio prvu ljubav. Iz prve ljubavi treći put počeo je i pisati. Piše punih 45 godine za djecu u najboljim godinama i napisao je do sada 24 knjige. Za to vrijeme rodila su mu se dva sina. Iz ljubavi, naravno. Ali, ako ga sad pitate, više bi volio da je napisao dvije knjige, a da ima 24 sina i kćeri. Vrijeme koje je iza njega nije ispunjavao tim silnim godinama, nego se svojski trudio da godine ispuni životom. I ljubavlju. Prema ljudima, djeci naročito. Nastojao je da ostvari ono što želi i da sačuva ono što voli. Nikad nije želio da mu se ispune svi snovi, jer onda više ne bi sanjao. A šta je život bez snova?! Zato živi dvostruko – u Tuzli i Vupertalu. Živi, sanja i voli. A mnogo voli da sanja. I mnogo voli da voli.
Možete li nam reći nešto o Vašim djelima koja su do sada objavljena.
EŠIĆ: Neke moje knjige su dobile nagrade, neke prevedene na strane jezike, neke zastupljene u lektiri, a gotovo sve su doživljavale po više izdanja.”Vezena torbica” je upravo, prije par dana, doživjela jedanaesto. A sve sam ih pisao s namjerom da u dušama čitalaca nacrtam po jedno malo sunce.
Vi ste vlasnik izdavačke kuće „Bosanska riječ“ iz Tuzle.
EŠIĆ: Najkraće – osnovana je u egzilu, u Vuperatlu, 1993. godine, u ovih 26 godina postojanja i rada objavila je oko hiljadu naslova, od slikovnica do naučnih knjiga i udžbenika. Mnogi naši naslovi su nagrađeni prestižnim domaćim i regionalnim nagradama, prevedeni na strane jezike, doživljavali puno ponovljenih izdanja i sve to sa domaćim piscem, jer sve vrijeme insistiramo na afirmaciji domaće, bosanskohercegovačke književnosti.
Ove godine slavite neke jubileje. O čemu se radi?
EŠIĆ: Tri su mi se lijepe stvari poklopile u ovoj godini – 65 godina života, 50 godina umjetničkog rada i treći put nominacija za najveće svjetsko priznanje za dječiju književnost – Nagrada Astrid Lindgren. Naš narod kaže Treća – sreća.
Kakva je Vaša saradnja i Vaš uticaj na obrazovni proces u školama?
EŠIĆ: Kao pisac, mislim, više utičem na duhovni razvoj, na odgoj djeteta, na njegovo emocionalno sazrijevanje. Ali kao izdavač dao sam i neki doprinos obrazovanju. Urednik sam brojnih udžbenika za osnovnu i srednju školu i za pojedine fakultete, neke sami sam pisao. Prema ocjeni stručnjaka, a što nam je još draže – učitelja i nastavnika, naši udžbenici su ili najbolji, ili među najboljima. No, Bosna je čudna zemlja – ne prolaze ni ovdje uvijek najbolji. Ali to je posve druga priča.
Šta mislite o dječijoj književnosti bh. dijaspore?
EŠIĆ: Izvan Bosne i Hercegovine, rasuti po svijetu, žive mnogi bosanski pisci. Skoro da bi se moglo organizirati još jedno udruženje pisaca kakvo već imamo u domovini. Među tim piscima, međutim, znatno je manje onih koji se bave dječijom literaturom.
Izvor: BH Glas / Razgovarao: Vezuv BAŠIĆ
