Patriotizam se od nacionalizma razlikuje po tome što patriota voli i identifikuje se sa svojom zemljom i svojim narodom bez vrijeđanja, mržnje ili omalovažavanja drugih naroda
Biti istinski patriota, isticati simbole i mahati zastavom svoje domovine, voliti svoju zamlju, ponositi se njome, izgrađivati je i uređivati tražeći od svih drugih da poštuju zakone, norme i vrijednosti, strogo sankcionišući one koji to ne čine – sasvim je normalno i apsolutno prihvatljivo pozitvno patriotsko ponašanje, koje zaslužuje puni respekt.
Ali ako ovome dodamo, vrijeđanje, netrpeljivosti i mržnju prema drugom i drugačijem, onda ulazimo u opasnu sferu nacionalizma, koji nikada i nikome, nije donio nikakvo dobro. Naprotiv!
Svjedoci smo da su desni ekstremni populisti u usponu u mnogo zemalja. Negdje su u vlasti samostalno, ili češće u koaliciji sa drugim strankama, kao naprimjer u Austriji, Italiji, Finskoj, Estoniji, Mađarskoj itd. U Danskoj je dugo godina, manjinsku vladu liberala, održavala na vlasti desna Danska Narodna Partija. Međutim, mnogo je veći problem da se značajan broj tradicionalnih stranaka desnog centra, pomjerio još više u desno, te preuzeo populističku retoriku i radikalne nacionalističke programe ekstremne desnice.
Čak su i pojedine lijeve stranke, kao kod nas u Danskoj, prihvatile rigidnu asimilacijsku politiku te programe ograničenja imigracija. Ekstermni nacionalizam nije zahvatio samo Evropu nego i ostatak svijeta, od SAD, Indije, Kine, Rusije, Brazila do Filipina.
Otpor prema kulturnim razlikama nije ništa novo, postoji dugo vremena i kulminirao je za vrijeme II svjetskog rata kada su ubijeni milioni ljudi, samo zato što su bili drugačiji. Nakon kataklizme tog užasnog rata postignut je visok stepen konsenzusa o tome šta je dopušteno u javnom mnijenju.
Porazom fašizma ukinuti su razni rasistički i šovinistički pokreti, a u pojedinim zemljama to je regulisano i zakonskim mjerama koje ograničavaju otvoreno ispoljavanje mržnje i netrpeljivosti prema različitostima. Sa završetkom hladnog rata taj konsenzus je uglavnom nestao na istoku Evrope gdje se ekstremizam pojavio kao nus proizvod demokratizacije. Od kraja 80.-tih i početka 90.-tih godina u istočnoj Evropi ekstremno desni pokreti i partije su postali dio svakodnevnice, a u nekim slučajevima su preuzeli vlast i pokrenuli krvavi rat i nasilje, kao što je bio slučaj u bivšoj Jugoslaviji, što smo svi mi, na žalost, najbolje iskusili na svojoj koži.
Zapadna Evropa i država u kojoj trenutno živimo, držala se tog konsensuza sve do nedavno, ali posebno sa Brexitom, Trumpovim izborom i porastom uticaja radikalnih anti imigrantskih grupa, konsensus protiv ekstremizma se i ovdje narušio te su ekstremni stavovi postali normalni i medijski sve više prisutniji.
Puno je razloga što je do toga došlo: od geo-političkih promjena, transformacije strukture stanovništva koje više nema iskustvo rata i života u autoritarnim državama, do sve veće ekonomske nejednakosti i kolaps intelektualnih i kulturnih autoriteta, itd.
Jedno je sigurno: Istorija nam se ponavlja, pošast nacionalizma se nezaustavljivo širi, a to nije nikada, i nikome, nikakvo dobro donijelo!
S. O.
