“Inat je Bosna, Bosna je inat, od majke prkosa i oca nepokornosti”
Glupi Bosanac, vele.
Pa postavim sebi pitanje,
škripom zuba propraćeno,
zašto baš tu kletu Bosnu da čine glupom?
Pa kako pored sve te
muzike,
drame,
književnosti,
slikarstva,
kiparstva,
arhitekture,
filma,
igre, plesa
crteža, karikature,
što Bosna rodi.
Eh, izrodi.
Sva ta kultura, što poteče sa bosanskog izvora ka najvećem sportskom mrijestilištu,
koje zlatom okiti sebe i sav komšiluk.
Pa zar to može glupak da stvori?
Il’ odgoji, izrodi?
Možda je to sudbina
izrabljivanih,
razbaštinjenih,
ugnjetavanih,
progonjenih,
istrijebljivanih,
da budu opisivani kao glupaci.
Dok jedne opisuju kao ljudoždere, primitivnu nižu rasu,
druge kao bezbožne bludnike, bespomoćne pijance,
za treće možda kažu da su glupi.
Možda je nestalo riječi u kolonizatorskom vokabularu za orden poniženja.
Možda negdje pogubiše alate i instrumente konstruktori stvarnosti
i možda jedino što im pade na pamet u tom momentu bi riječ glupost.
Možda riječ stvara stvarnost
i možda je ta ista stvarnost samo onoliko objektivna,
koliko je svi progutaju kao takvu.
Možda su
Mujo,
Suljo,
Haso,
Huso,
Fata
proglašeni krivim i osuđeni na vječnu glupost,
samo zato što posjedovaše svu blagodat,
koja završi kod tuđina u tvornicama finalnih proizvoda.
Možda se izvor legende o glupom bosancu može osvijetliti malim, crvenim engleskim fenjerčićem “Follow the money”
ili možda “power”.
Možda bi veliki Kennedy na ovo rekao,
“ne pitaj zašto si glup, već ko i zašto kaže da si glup.”
Inat je Bosna,
Bosna je inat,
od majke prkosa i oca nepokornosti.
Pa merhamet.
Oh, Bože, taj naš merhamet.
Ma nema merhamet veze sa
mazohizmom,
štokholmskim sindromom,
zaboravom.
Merhamet je milost suosjećajnog, dobrog srca,
koje tuče u grudima najjačih,
a tako mi onoga u čijoj ruci je moja duša,
najjači nisu glupi.
Glupo bi bilo reći da jesu.
I neću… za inat.
Dino Čopelj (2020) / BH Glas
