Emir Hadžihafizbegović mjesecima se nije oglašavao. Potpuno se povukao, a razlozi za njegovu medijsku šutnju itekako se daju prepoznati u ekskluzivnom intervjuu koji je dao za „Avaz“.
Nakon izolacije zbog pandemije koronavirusa, glumački velikan ponovo je na radnom mjestu direktora Kamernog teatra 55 u Sarajevu.
Vrijeme korone je skoro iza nas, kako ste ga proveli i šta su Vaša iskustva u ova skoro tri mjeseca?
– Prije svega želim reći da sam, kao i ogroman broj ljudi na cijeloj planeti, imao mogućnost da u “vrijeme korone” obavim razne vrste razgovora sam sa sobom. I da preispitujući razne društvene, poslovne, profesionalne i duhovne kontekste, napravim određene korektive s kojima ću, sasvim izvjesno, ući u vrijeme “poslije korone”, vratila se ista, ili ne. Onaj koji iz ovog frustrirajućeg ambijenta samoizolacije, karantina, iščekivanja, brige za svoje bližnje, i Božije kušnje kao općeg mjesta tromjesečne desocijalizacije, nije izašao s određenim korektivima, teško će podnijeti vrijeme koje je pred nama. Jer, i pored svih enigmi, kako nas je snašla i napala ova pošast, njen epilog je da zaista mnoge stvari više neće biti iste.
Kakvi su Vaši korektivi?
– Što se mene lično tiče, definitivno sam shvatio da sam prilično amaterski posljednjih godina miksao svoj značajni umjetnički rad i društveno-politički angažman, misleći naivno kako su strast, ljubav i emocije, kao neodvojivi atribut ozbiljnog umjetnika, mogući medikament i u političkom angažmanu. Zabluda je to bila itekakva. Mi živimo u trivijalnim društvima, gdje je umjetnost proskribirana kategorija i zato će sada i moje djelovanje unutar komentiranja opskurne političke svakodnevnice biti uveliko drugačije.
– Moja biografija, i ljudska i profesionalna, moja državna, regionalna, evropska i svjetska priznanja za posao kojim se bavim, a to je gluma, moje konekcije po svijetu i status koji imam u regiji i šire, neće više nikad, ali nikad, biti „biserje bačeno pred svinje“. Ali, također, važno je reći da sam za tu vrstu tiranije koju sam trpio od zakržljalih psihologija isključivi krivac ja i niko više. I sve što sam gore pobrojao, a što me je sekiralo posljedica je mojih, a ne nečijih drugih odluka.
Iza nas je ramazan?
– S obzirom na to da je i sveti mjesec ramazan spušten u vrijeme korone, najviše vremena proveo sam u ljutnji na sebe samog, najviše sam se obraćao sam sebi i pucao šamare Emiru Hadžihafizbegoviću. Na kraju krajeva, i Sokrat je rekao: „Prava je mudrost upoznati vlastito neznanje.“ Tako da, za početak ovog razgovora, sigurno nećete od mene dobiti komentar koji su razni elektronski i tiskani mediji od mene tražili u posljednjih mjesec dana, a vezano za aferu s respiratorima, korona dernek na golf-terenima, ili šta mislim o blajburškoj misi. Neka drugi sada malo kukuriču. Dosta je mene bilo posljednjih 30 godina, od vunenih ratnih vremena, pa do korone. Povlačim se u jednu osobnu medijsku ilegalu i ovaj intervju dajem zbog velikog pijeteta prema Vama kao novinaru i novini koja je bila značajan medijski sponzor za uspostavljanje festivala ”Dani Jurislava Korenića” u Kamernom teatru 55.
Kakvo nas vrijeme i ambijent čekaju poslije korone?
– Očito je da se svijet posljednjih 20 godina kreće ka eklatantnoj dehumanizaciji i paralelnoj digitalizaciji, kako televizijske slike tako i ljudskog uma. Tehnološki prasak nastao pojavom interneta i društvenih mreža odvojio nas je od elementarnih ljudskih atributa o kojima sam već nešto rekao u prethodnom odgovoru. Još 1983. godine čuveni filozof i profesor na Univerzitetu u Grenoblu Žil Lipovjetcki u svojoj čuvenoj knjizi „Era praznine“ rekao je kako će „doći vrijeme kada će ljudi osvijestiti da je moguće živjeti bez cilja i smisla”. Da, dobro ste pročitali. Najopasnija riječ u ovom narativu čuvenog filozofa je “osvijestiti”, dakle pristati biti zombijem. E, to je nama naša korona dala, da imamo zombija za maršala. I nije bitno gdje taj, ili neki drugi maršali sjede. U Kini, Americi, Rusiji, moćnim masonskim ložama, ili kabala društvima. Činjenica je da smo pristali na manipulaciju. Mi smo postali društvo spektakla. Mi se vodimo prazninom.
Kakvo je stanje u bh. društvu?
– U našim društvima laž dominira, argument je poginuo. Obesmišljenost je postala matrica na kojoj jašu mnogobrojna društva, pa tako i bosansko. Opskurni portali, društvene mreže i TV dnevnici postali su vlasnici istine. Korona je možda i virus, ali u filozofskom smislu, ona je kraj i početak. Kraj mislećeg analognog čovjeka i početak monstruoznog čipovanog, digitalnog istog tog čovjeka. Analogni čovjek može vidjeti, čuti i opipati informaciju. Takva informacija je iskustvena i ljudska čula su podešena za analogno. Digitalno podrazumijeva zanemarivanje ljudskih čula i predstavlja robotiziranje planete.
– Pred nama kao čovječanstvom je raskršće. Da li ćemo biti analogna ili digitalna bića? Diznijev crtani film „Bambi“, ili remek-djelo nijemog filma „Skitnica“ Čarlija Čaplina, planetarno su pokretali ljudske emocije. To su bili analogni zapisi koje Silikonska dolina prezire i mijenja ih armagedonima u vidu ratnih igrica na internetu. Zombizacija svijeta je otpočela. Kako ćemo se mi osobno ponašati u tom sotonskom svijetu koji nam se godinama nameće, zavisit će od svakog pojedinca. Sudeći po manipulaciji na koju smo pristali, da nas milijarde i milijarde zatvore po kućama, odustali smo od “Bambija” i Čaplina i zaplesali sa šejtanom.
– Mi imitiramo život već dugo. Mi živimo u imitaciji. Mi smo prestali da reagiramo na predznake kijametskog dana. U Boga se vjeruje formalno i ne vidimo dubinu ambisa u koji propadamo. Svijet se oglušio na rušenje Palmire, na zapaljeni Damask i kolijevku civilizacije, na pljačku bagdadskog muzeja. Ne bi me čudilo da Svrzina ili Despića kuća u Sarajevu, muzeji, biblioteke, galerije, kina, koncertne dvorane i pozorišta, u dogledno vrijeme pometu bageri neke nove „Tibre“ i da se na istim mjestima naprave igraonice za djecu s oružjem, raznim pištoljima, puškama, mitraljezima i bombama, gdje će se brižno odgajati generacije koje mrze i gdje će emitiranje ljubavi zauvijek nestati. Korona je otvoreni poker između Boga i šejtana. Gospodar svih svjetova uvijek ima najbolje karte i on će, naravski, šejtana “povaliti”, ali, kakvu će odluku donijeti za nas koji smo tu destrukciju nijemo posmatrali, pitanje je na koje će nam odgovoriti samo svemogući Bog.
Kako vidite položaj kulture u vremenima koja dolaze?
-Tiraniziranje kulture se nastavlja. Regionalno i globalno. Suština ugnjetavanja kulture usko je povezana sa svim onim što sam do sada rekao u ovom intervjuu. Spaliti misao i uništiti estetiku lijepog također je nečija odluka. Ponekad se zajedno s većinom prominentnih kulturnih radnika osjećam kao heretik, a ove što nas ugnjetavaju, dakle vlast, doživljavam kao inkviziciju. Plaća Mirsada Sijerčića, direktora Zemaljskog muzeja u Sarajevu, od 650 KM, penzija Abdulaha Sidrana od 400 KM, smanjivanje budžeta za kulturu, i prije i poslije korone, oduzimanje 2,5 miliona maraka Fondu za kinematografiju od Federalne vlade, propadanje Kinoteke BiH, Univerzitetske nacionalne biblioteke, Historijskog muzeja BiH, mem i vlaga u filmskim arhivama, dakle, taj generalni odnos prema našem nacionalnom blagu govori da smo mi jedan nekulturan narod. Šta će nam putevi i koridori, kad ćemo se njima voziti, a nećemo znati ni ko smo ni šta smo?
Šta je onda važno?
– Odgovorno tvrdim, i to bih mogao i egzaktno dokazati, da je za identitet jedne države i njenih građana, a u slučaju Bosne i Hercegovine svih njenih naroda, važnije obnoviti muzeje, kulturno historijske-spomenike, biblioteke, filmske centre, arhive, praviti nova pozorišta i galerije nego sagraditi sto kilometara autoputa. Irak i Libija imaju hiljade kilometara najmodernijih autoputeva, ali nemaju više države. Oni koji odustaju od kulture, odustaju od države Bosne i Hercegovine. Jer u vremenu koje je pred nama, granice Evropske unije bit će omeđene kulturnim identitetima. Neoliberalni kapitalizam u svom materijalističkom cunamiju nosi i nosit će s ovih geografija milijarde kamata sa svojim bankama. Izvlačit će nam talentiranu djecu i zapošljavati ih po svojim korporacijama. Odnijet će nam vodu, struju, šume. Pokupovat će nam svu mobilnu telefoniju.
-Ali ne mogu Bosni odnijeti sevdalinku i Safeta Isovića. Ne mogu odnijeti Sidrana, Aliju Nametka, Mešu Selimovića, Andrića, Zeca, Berbera, Bracu Dimitrijevića i Maka Dizdara. Ne mogu odnijeti hercegovačku gangu, Branka Ćopića i Davorina Popovića. Ne mogu nam pokrasti briljantne filmove i sve naše oskare, zlatne medvjede i zlatne lavove. Ne mogu Hrvatima odnijeti Krležu, Ranka Marinkovića, dubrovačkog lindžu i moreške igre, Olivera Dragojevića i Fabijana Šovagovića. Ne mogu Srbima oteti Crnjanskog, Pekića, Milića od Maćve, šumadijsko kolo, Milenu Dravić i Stefana Milenkovića. Crnogorcima Njegoša, Marka Miljanova, Danila Kiša, Branka Baletića i Živka Nikolića. Makedoncima Vlatka Stefanovskog, Ohridsko ljeto, Esmu Redžepovu i Tošeta Proeskog.
-Više su za identitet Irske uradila petorica umjetnika nego sva irska politika u posljednjih 200 godina. James Joyce, Samuel Beckett, Bernard Shaw, Oscar Wilde i Bono Vox determinirali su Irsku kao državu. Države odumiru i parlamenti, skupštine i sabori država ne donose više nikakve samostalne odluke. Bankari i korporacije određuju sudbinu svijeta. Ono što ne mogu uništiti, ono što ne mogu zgnječiti, jesu kulturna dobra koja će biti sinonimi država u budućnosti. Kultura je uvijek porađala i revoluciju, koje se korporacijske mrcine najviše boje. Zato nije čudno da je u politici namjerno otvoren manevarski prostor polusvijetu, neznalicama i onima koji s kulturom nemaju nikakve dodirne tačke, koji se kulture gnušaju, i ne poznavajući njenu esenciju bježe od nje kao đavo od krsta. Poseban društveni segment o kojem u ovom intervjuu ne govorim, a koji je jednako bitan kao i kultura je sport. I neka mi oproste svi velikani sporta i sportski radnici što se zbog prostora koji imam za ovaj intervju osvrćem samo na kulturu. Mogao bih još dva ovakva intervjua posvetiti značaju sporta kao prečice za promoviranje države.
U prošloj godini uradili ste dva igrana filma u kojima igrate značajne uloge.
– Da, uradio sam film s Jasmilom Žbanić „Quo vadis Aida“ i film „Skoncentriši se, baba“ Pjera Žalice. Mogu reći da se radi o sjajnim filmovima, jer sam oba u internoj zatvorenoj projekciji pogledao. Jasmila je napravila potresan film o genocidu u Srebrenici, fokusirajući se na ulogu holandskog bataljona, a sve kroz sudbinu jedne srebreničke porodice. Nisam mogao progovoriti poslije gledanja filma u “Meeting Pointu” i duboko vjerujem da će njen film napraviti zemljotres na festivalima i da će svakog čovjeka duboko zamisliti da se prema fašizmu i zlu odredi na način kakav civilizirani svijet pomalo zaboravlja. Pjerov film također je žanrovska filmska groteska i tragikomedija, koja se dešava u sumrak agresije na Bosnu i Hercegovinu. To je priča o jednoj sarajevskoj porodici i testamentu koji baba ostavlja svojim kćerima i sinovima, a koji se zbog njenog komatoznog stanja i nemogućnosti komunikacije ne može pronaći u kući. Iz te alegorične filmske priče, kao iz poderane vreće ispadaju sve naše vrline i mane, naši strahovi i nade, naša licemjerstva i pohlepe.
-U oba filma sarađivao sam sa sjajnim kolegama sarajevskog, zagrebačkog, novosadskog, beogradskog, podgoričkog i holandskog glumačkog kruga. Ne mogu dočekati da ovi filmovi imaju i svoje otvorene premijere pred sarajevskom publikom i pred publikom širom svijeta. Garantiram da će oba filma biti još jedna potvrda sjajne bosanskohercegovačke kinematografije i da će osvjetlati obraz bosanskohercegovačke kulture na svim meridijanima.
Direktor ste Kamernog teatra 55 i od tog teatra u posljednje četiri godine napravili ste malo čudo i postali teatarski brend u regiji.
– Uvijek mi je neprijatno odgovarati na veliki uspjeh Kamernog teatra 55 u posljednjih nekoliko godina, jer bih najsretniji bio da vam na to pitanje odgovori publika koja nas je imala priliku gledati kako u Sarajevu tako i u mnogobrojnim državama van Bosne i Hercegovine. I ne samo državama bivše Jugoslavije nego i u Austriji, Poljskoj, Njemačkoj, Švedskoj, Francuskoj, Norveškoj, Danskoj i Australiji. Kao rukovodilac Kamernog teatra 55 ponosan sam na cijeli kolektiv jer je to zajednička pobjeda svih uposlenika. Od portira pa do prvaka drame. Kada vjerujete u ideju umjetnosti i kada vas ljudi u tome slijede, uspjeh je neizostavan. Ono što je nekada na prostorima bivše Jugoslavije bio Atelje 212, to je sada Kamerni teatar 55. Dobivamo bianco pozive za festivale širom regije, bez ikakvog selektiranja.
-Za četiri godine Kamerni teatar 55 je s festivala širom regije donio blizu 80 nagrada, što je zaista podatak za Ripleya. Nagrađivani su i glumci i reditelji i scenografi i kostimografi, pisci i predstave. Apsolutni trijumf doživjeli smo s predstavama „Žaba“ i „Sjećaš li se Doli Bel“, mada ni sve ostale koje su na repertoaru nisu manje značajne. Ponosni smo i na činjenicu da smo i pored obaveze našeg finalnog proizvoda, a to je predstava, paralelno uradili još nekoliko začudnih projekata. Direktno emitiranje Metropolitan Opere iz Njujorka u Kamernom teatru. Škola glume u Srebrenici. Predstave za slijepa i slabovidna lica. Uspostavili smo festival „Dani Jurislava Korenića“.
-Uložili smo u renoviranje teatra više od 300.000 KM koje nam nisu došle iz Kantona, nego smo ih sami našli. Otvorili smo klub, sredili mokre čvorove i pripremamo se za ugradnju lifta kako bi naše predstave mogle pratiti i osobe s invaliditetom, koje zbog spratnosti našeg teatra nisu u mogućnosti doći na naše predstave. Korona nas je spriječila da radimo posljednja dva mjeseca, ali ipak sezonu završavamo premijerom predstave „Sporedni čovjek“ u režiji američkog reditelja Christophera Peditta. Zapravo, nastavljamo rad na probama koje su prekinute zbog pandemije, a 19. juna je premijera. Otkupili smo roman Darka Cvijetića „Šindlerov lift“ i 2021. startamo s probama na istoimenoj predstavi u režiji Kokana Mladenovića. Ako postoji institucija koja je promovirala grad Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu na takav volšeban način, onda je to sigurno Kamerni teatar 55.
Čuli smo da ste nabavili malog vučjaka i da Vam je on bio ”terapija” u toku pandemije.
– Da, kako Mark Twain kaže: „Što više upoznajem ljude, sve više volim pse.“ Ova cura kojoj sam dao ime Elza je poklon mog prijatelja Josipa iz Viteza. Nevjerovatan je taj odnos čovjeka i životinje. Jako sam se vezao za nju i ona za mene. Kada me pogleda onim svojim plemenitim očima, shvatim kako pas može itekako biti plemenitiji od nekih ljudi.
Izvor: Avaz.ba
