“Bosanac, po starini Bošnjanin – isto je to. I ponositi Slaven, što je malo ko danas”, počinje razgovor Branko Češljić sa ekipom N1. Nastavlja, da nije domoljublje imat zastavu, već sadit’ i njegovat’ džulbe ružu i kadife u bašči i sa 25 i sa 90 godina, da bi bila radost svakome – to su mene moji stari učili. Ostala domoljublja su meni liječenje nekih boljki uma i potrebe za pokazivanjem. E moja mjera Bosne je inat i insan ponosno obrazlaže ovaj mladi čuvar Bosne, navodi naš sagovornik.
“Ja sam Branko. Sin Slavicin i Mladenov. Stanovnik sela Haljinići. Iz stare župe bosanske – Kraljeva Sutjeska. I meni k'o Bosancu katoliku nije potreban nikakav Rim da bi ja im'o duhovno središte. Jer mi smo narod koji njeguje tu baštinu još od predturskog i predosmanskog doba. I ta sjećanja na našu Katarinu i naše pretke. U vidu pjesama i pamćenja njihovih sudbina koje su na neki način povezana i sa nama danas. Povezane su i sa mnom, mladim čovjekom koji je rođen 1994. godine, al’ sam dobio u amanet da čuvam staru baštinu ove naše Bosne.
-Padom Bosne 1463. ugašena je samostalna bosanska država. Ali ostali su ostaci ostataka tog starog naroda, tih priča koje su preživjele do danas, do ovih teških vremena, kada inače baština se svodi na ništa. Nestaje jezik, narodi i to pamćenje ljudi povezano prema zemlji i precima. To sjećanje se njegovalo ženskom linijom kroz naše babe i majke, tako što su one nosile crne marame na glavi, kao znak sjećanja na kraljicu Katarinu, njenu tužnu sudbinu i izgnanstvo iz njene voljenje Bosne. Mi smo u ovom, kako narod to voli reć’ u ovom zadnjem ratu, svedeni na tu Kosačinu sudbinu”, kaže Branko za N1.
Poručuje da je većina Bosanaca i bosanskih katolika je u nekom izgnanstvu, daleko od svoje zemlje.
“A ja kao mlad čovjek namjeravam do kraja života živit’ i umrijet’ u svojoj Bosni. Ne moram živiti 100 godina, kada bi živio još 100 sekundi, ali neka me kopaju na seoskom groblju. Zašto? Gdje god ja odem vani, nije moje. Samo je Bosna domovina. Nažalost, Bosna moja, koja podrazumijeva i mog komšiju, da se pazimo mi različitih vjera koje su nastale u Bosni nekim historijskim slijedom, ta Bosna opstaje kroz nas obične i male ljude. Mi ne pripadamo trenutno vladajućem begovatu, ni u jednom središtu. Ni u Briselu, Rimu, Carigradu, ni u Sarajevu kod nas. Već živimo naše živote, nako kako je zapamćena i naša Katarina Kosača. Meni su kao malom pričali o kraljici Katarini i njenoj strašnoj sudbini, jer je morala da napusti Bosnu i ode u Rim, i uzaludni su bili svi pokušaji da se Bosna oslobodi i vrati. To je još tada pokazalo koliko je licemjerna Evropa od Rima pa do ostalih središta prema našoj bosanskoj zemlji.
– Isto nam je i danas. Kad bi mi obični ljudi zatražili neku pomoć, k'o da nas benda onaj u Briselu, Moskvi, Vošingtonu ili Carigradu. Kažem Carigrad jer je tako po naški, današnji Istanbul. Inače u Bosni je postajala za vrijeme Osmanlija ona izreka: “Daleko je Stambol, daleko je car!”. Tako da da običnog bosanskog čovjeka je daleko je svako središte i duhovno i svjetovno. Ja se nadam da neću doživjeti sudbinu naše kraljice Katarine obične pučanke i naše vladarke i majke koja je čeznula za svoje dvoje djece”, navodi.
“Nije Bosanac čovjek repa bez korijena! I da kosti ostavim u tuđini i tad bi svoju Bosnu sanj'o”
“Ja ne bi da me bilo kakva sila u našoj današnjoj okupiranoj Bosni od raznih osvajača protjera ni satre u bilo kojem ni duhovnom ni baštinskom smislu. Jer ima ona lijepa izreka: ‘I da kosti ostavim u tuđini i tad bi svoju Bosnu sanj'o”. Mislim da je tako. Kad sam bio u Rimu gdje je sahranjena naša Kosača – crkva Santa Maria in Araceoli. Pošto je ostala i bila franjevačka trećoredica. Oni su je pazili i čuvali do kraja, kao što fratri čuvaju Bosnu kroz stoljeća. Stao sam pred onu nadgrobnu ploču ispod koje je Katarina…Naježio sam se!”.
Kako kaže, bosanski odgoj podrazumijeva da mi rijetko plačemo.
“Mi ne smijemo plakati, kad padneš ono dobiješ šamarčinu. Bile su mi pune oči suza. I zbog ponosa i zbog tuge, jer se i meni uvijek može desiti ta njena sudbina. Da nestanem ja kao starinac ove zemlje, koji čuva tu baštinu i sjećanje, ali da nestane naša Bosna. Kratko i jasno sam rekao pod onom pločom: “Eh Kato, konačno je došao neko od tvojih!”. Dao sam mali zavjet. Sljedeći put kad budem u Rimu, i ako budem u mogućnosti, odnijeću joj grumen naše zemlje, našeg rodnog kraja. Iz stare bosnaske župe Trstivnice. Danas se zove župa Kraljeva Sutjeska. Staviću grumen pod onu ploču, čisto radi reda. Jer nije Bosanac čovjek repa bez korijena. Koliko god da nas pokušali zatirati, mi smo ponosit ali jako jednostavan narod. Bosanca ne podrazumijeva nikakva nacionalnost u političkom smislu. Nas podrazumijeva ta ljudskost. Insanluk. Ta sudbina lutanja. Inače pripisano uvijek u povijest nama Slavenima a i u vidu spomena našoj Kosači Katarini”.
“Gradaščević nikad Rizvanbegović”
“Naš jezik je prelijep. Ne moraš mnogo dumat šta je rečeno. Obrazovanje ima veze sa obrazom. Obrazovanje je onaj koji ima ovo (obraz). Nažalost danas se ni staro ni mlado ne uči tome. Uči se nekakvom imetku. Dobro je imati. Ali ništa je u tom tuđem svijetu – Rimu neću više imati nego u Bosni. U Bosni je domovina, dom i ognjište. Vala ko god dođe zaplače ovdje, ne zaplače gore u Strazburu što bi se reklo. Seljanin jesam jer sav moj rod unazad je bio seljački. I to ne podrazumijeva uopšte proste ljude. Nego radne ljude koji žive od svog grumena zemlje i svoga kruha. Seljaštvo je nekada podrazumijevalo domaćine, a danas ga ravnamo po onim najgorima. Kakve naprimjer u ovoj demokratiji biramo u vlast. Kod mene se svako lijepo ugostio. Nemamo mnogo. Koliko imamo, imamo. Oni koji su dokoni i nemaju šta raditi u životu njima sam ja čudan. Al’ bi pojeo i one pite i sira čim se dohvati. Šta je meni Bosna? Domovina. K'o i mojim precima. Pogotovo Srednja Bosna. Jer lako je živjeti ko repa bez korijena, upravo ti što se čude kad vide nekoga ko ima neku baštinu.
-Ja mislim da će Bosna opstati, pa neka nas opstane i dvoje ili troje. Meni danas Bosna nije slobodna zemlja, ili ne daj Bože država. Ako je država onda je i kokošinjac isto. Danas je Bosna meni kolonija raznih sila. I naših novih mjesnih begova. Bosnu treba osloboditi. Kada me neko pita šta sam po političkom opredjeljenju, ja kažem ja sam Gradaščević, a nikad Rizvanbegović. Pa razumijet će ko razumije to. Naše školovanje je poprilično nakaradno. Iako nudi dobra znanja zahvaljući nekim starim učiteljima. Što se tiče obrađivanje zemlje, ja kažem avokado da valja rast'o bi u Bosni. On vala kad se proba isto sapun, pored naših lijepih jela. Ipak je ljepše i duh i tijelo slomiti na našoj zemlji. Onda čovjek nikad nije neraspoložen i ljut. To daje neku plemenitost čovjeku. Zašto ne u ovom dobu kada je sve zatrovano pojest’ svoje. U Bosni se ne može živjeti k'o na Tahitima ili Menhetnu. U našem kijametskom dobu k'o što bi rekla moja pokojna baba Mara, vidi se koliko vrijedi kad ti znaš proizvesti svoj kruh i kako je kad ga nema, pa ljude uhvati neki pasjaluk, pa ne znaju šta će od sebe”.
Autor: Semir Mustafić / N1
Cijeli razgovor pročitajte na portalu N1 BiH
