Irvin Mujičić se nakon odrastanja u Italiji vratio u rodnu Srebrenicu 2014. godine. Mislio je ostati kratko, kako kaže, možda godinu dana. Međutim, ovaj zaljubljenik u prirodu je ostao duže i sada ne misli ići iz Srebrenice.
“Igra života i ta godina života je sada već šesta. Imao sam dosta slobodnog vremena, ruksak na leđa, i počeo sam da pješačim po našim selima, opštinama. Išao sam više puta pješke iz Srebrenice u Sarajevo, i kontra preko Han-Pijeska, Žepe i dalje. I tako svdjela mi se priroda i narod koji sam susretao. Svi koji su me vidjeli, sa ruksakom na leđima, uvijek su me zvali na kafu, neko je nudio konak, neko je nudio hranu”, kazao je Mujičić.
Priča kako u zapadnoj Evropi o Bosni i Hercegovini postoji „čudna slika“, jer mnogi misle da je „još rat u Bosni“. Zbog toga je odlučio da iz Bosne i Hercegovine, to jest iz Srebrenice pošalje drugačiju sliku. Po povratku u Srebrenicu Mujičić je odlučio da organizuje ture po opštini, prije svega, za strance koji dolaze iz Italije, ali i drugih evropskih zemalja, što se pokazalo kao dobar potez.
U međuvremenu, Mujičić je kupio i zemljište u mjestu Kasapić, 15-ak kilometara od Srebrenice, gdje je počeo da gradi, kako kaže, „etno selo u starom smislu“.
“Prve godine nismo imali mnogo turista, možda od 250 do 300. Zadnje godine smo imali oko četiri hiljade. Tako smo odlučili da izgradimo ovo etno selo na starinski način, kao osaćanski neimari. Za to ima više razloga. Mi vrlo često zaboravljamo na našu historiju, koliko je bogata i koliko su lijepa ova vrste neimarstva”, kaže Mujičić i dodaje da mu se ne sviđa što se danas mnogo toga gradi brzo.
“Nekako smo odlučili za ovu varijantu da ponovo vratimo u život ono što je tipično za ovaj kraj. Onda smo odlučili da pravimo ovo da bude naša baza, da bude glavno mjesto za naše ture, da povežemo ovo mjesto sa drugim krajevima opštine Srebrenica preko pješačkih tura ili tura sa konjima”, smatra Mujičić.
Kaže da su ljudi zbog savremenog načina života izgubili dodir s prirodom te da je potrebno da se čovjek vrati prirodi.
“Veoma je bitno da se buduće generacije nauče da ne izgube kontakt sa dunjalukom”, govori Mujičić.
Izgradnja etno sela kako ga je zamislio Mujičić će trajati duži vremenski period. Plan je da u ovoj godini budu izgrađena četiri objekta.
“Ovo je posao koji ide sporo. Sve se radi ručno, ručno tešeš poluoblicu, ručno blanjaš, izrežeš, postavljaš. Sve to uzima dosta vremena. Ali, polako, sve će se izgraditi. Imamo u planu i druge stvari, da se pravi šadrvan, mjesto za predstave, umjetničke radionice.”
Mujičić radi sa strancima, koji dolaze iz evropskih zemalja, i prema njegovim riječima, svi koji dođu, u Srebrenicu se „zaljube“.
“Mnogi od njih dolaze zbog Memorijalnog centra, zbog genocida, zbog te ratne priče. Tako da nakon što posjete Potočare ne očekuju da mogu drugo ovako doživjeti u Srebrenici, da ima tako lijepa priroda, da ima narod kakav je naš narod koji je gostoprimljiv, koji voli da se šali, da se nasmije, koji voli da jede puno. Tako da oni ostanu oduševljeni sa ovim krajem, vraćaju se u život, bukvalno”, smatra Mujičić.
Zbog pandemije koronavirusa ova godina je izuzetno teška za sve one koji se bave turizmom na bilo koji način. Zbog ograničenja kretanja i svih mjera, od marta u Srebrenici gotovo da i nema stranaca, sa tim ni tura koje organizuje. Ipak, Irvin Mujičić ili kako ga u Srebrenici često zovu Robinson Crusoe se nada da će pandemija uskoro proći i da ćemo se svi vratiti prirodi.
“Volim tišinu, volim prirodu i volim da se bavim nečim što je realno, ali isto da se igram i sa fantazijom i iz toga gradim nešto što se meni sviđa. Mislim da je to najvažnije za svakog čovjeka, da bude zadovoljan sam sobom i da pokušava da stvori u realnosti ono što sanja”, poručuje Mujičić.
Izvor: Anadolija
