Budim se tvoj me glas zove
čujem al’ tamu vidim,
osjećam pogled kog nema
opet se nada sprema..
Želja joj jaka
i kad su snovi loši
a ja nisam tu na javi
ja još sam u svom snu..
Čuva me daljina
kiti me osmijehom,
vuče me u snove za tobom
štiti me od bola i tuge,
u ovom hladnom svijetu
meni nema druge…
Doći ću znam
da spavam na grudima livada tvojih
da pijem vodu sa čaršije
da me u život vrati,
pa da mi vječno u dušu svrati..
Doći ću da mi pričaš šta je juče bilo
jesi li plakala il se meni snilo,
doći ću istinu da mi kažeš
nemoj samo da me lažeš…
Doći ću a znaš da spavaš u meni
znaš da vječnost si moja,
noću kad padne tama
za tobom kane suza pokoja..
A mora kad vole se majka i kći
kad ih daljina rastavi,
kad osmijeha nestane
kad u dušu više bol ne može da stane..
Doći ću da me pokriješ osmijehom
utopliš svojim poljima,
napiješ svojim vrelima
a ja ću pjesme da ti pišem
više ti ne mogu dati,
s njima ću tvoje boli da brišem..
Znam ti nisi samo moja
svi te volimo jako,
dok postojimo ostat će tako..
Oprosti mi al’ meni ovako nadođe
kad me uhvati samoća,
ne mogu sve da napišem
što mi po glavi leta,
al’ jedno znam vječnost si moja
dok je ovoga svijeta…
Jest da sam daleko
ta daljina nas dijeli,
a mi to nismo htjeli
dala sam ti najljepše ime,
dok postojiš zemljo
ne zaboravi me…
Autor: Alma Buljubašić Maglić
