Memorijalni centar Srebrenica i Centar za postkonfliktna istraživanja (PCRC) danas su predstavili informacije koje su nastale kao rezultat zajedničkih istraživačkih aktivnosti “Zločini u Prijedoru kroz presude krivičnih sudova”, što je nastavak ranije aktivnosti koja je svoj fokus imala na Srebrenici, javlja Anadolu Agency (AA).
“Predmet Milomir Stakić pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju bio je prvi predmet ratnih zločina koji sam kao novinar pratio u Hagu. Zbog toga su mi imena, toponimi, izjave svjedoka ostala duboko urezana u pamćenje. Uvijek sam smatrao da je važno da Memorijalni centar istražuje zločine koje je političko i vojno rukovodstvo pobunjenih bosanskih Srba počinilo na području cijele BiH od 1992. do 1995. godine, s obzirom da su etnička čišćenja bošnjačkih sela na Drini, logori Prijedora, bijele trake, granatiranje Sarajeva, sve dijelom iste genocidne operacije koja je svoj krvavi vrhunac imala u julu 1995. godine u UN-ovoj ‘sigurnoj zoni’ Srebrenica”, poručio je direktor Memorijalnog centra Srebrenica Emir Suljagić.
Suljagić se zahvalio osobama poput Jasmina Medića i Refika Hodžića koji su upozorili na neke važne detalje prilikom revizije ovog istraživanja.
“Izuzetno je važno da polahko gradimo komunikaciju između svih ljudi koji, u dobroj vjeri i s visokim stepenom objektivnosti, poštovanja i ozbiljnosti pristupaju istraživanju kako Srebrenice, tako i Prijedora, i svih drugih mjesta širom naše zemlje koje prepoznajemo po krvavim godišnjicama, masovnim grobnicama i koncentracionim logorima. Možda je ovaj današnji prikaz presuda skroman, mi u narednom periodu planiramo raditi znatno više na procesima koji su se pred lokalnim sudovima vodili za ratne zločine, možda se očekivalo i više, ali mi želimo time pokazati spremnost – želimo sarađivati i želimo biti referentna tačka u kojoj će se istraživači naredne generacije baviti i Prijedorom, na isti način kako se bave i Srebrenicom”, zaključio je Suljagić.
Pored vojnog i političkog vrha tzv. Republike srpskog naroda u BiH i Vojske RS/VJ kojima je, pored drugih zločina, utvrđena odgovornost za zločine nad Bošnjacima i Hrvatima Prijedora, posebnu pažnju istraživanje je posvetilo licima koje su specifično vezana za zločine u Prijedoru.
Predrag Banović, stražar u logoru Keraterm u Prijedoru, sudjelovao je u zlostavljanju i progonu zatočenika nesrpskog stanovništva 1992. godine. Tužilaštvo ga je optužilo za zločine protiv čovječnosti zbog progona, nehumanih djela, mučenja i kršenja zakona ili običaja ratovanja zbog ubojstva i okrutnog postupanja na temelju individualne kaznene odgovornosti. Osuđen je na osam godina zatvora. Priznao je krivicu 2003. godine.
Damir Došen bio je vođa smjene straže u logoru Keraterm u Prijedoru 1992. godine. Optužen je za zločine protiv čovječnosti, uključujući progon, nehumano postupanje i mučenje te vrijeđanje osobnog dostojanstva, mučenje i okrutno postupanje kao kršenje zakona i običaja ratovanja. Došen je osuđen na pet godina zatvora.
Duško Sikirica je bio komandant obezbjeđenja u zatočeničkom logoru Keraterm u Prijedoru 1992. godine. Sikirica se prvobitno izjasnio da nije kriv po svim optužbama. Kasnije se, u sklopu sporazuma o priznanju krivice, izjasnio krivim po jednoj optužbi za progon kao zločin protiv čovječnosti. Osuđen je na petnaest godina zatvora 2001. godine, ali je pušten na slobodu 2010. godine.
Dragan Kolundžija je bio vođa smjene straže u zloglasnom zatočeničkom logoru Keraterm kojim su upravljali bosanski Srbi 1992. godine. Osuđen je na tri godine zatvora. Kolundžija je priznao krivicu za progon kao zločin protiv čovječnosti 2001. godine. Osuđen je na tri godine zatvora, ali mu je u decembru 2001. godine dopušten prijevremeni otpust.
Darko Mrđa bio je pripadnik takozvanog “interventnog voda”, posebne policijske jedinice bosanskih Srba u gradu Prijedoru, 1992. godine. Priznao je krivicu 2003. godine za zločine protiv čovječnosti, uključujući kršenje zakona i običaja ratovanja te je osuđen na 20 godina zatvora.
Duško Tadić je bio predsjednik Mjesnog odbora Srpske demokratske stranke (SDS) u Kozarcu (općina Prijedor). Tadić je bio prva osoba kojoj je MKSJ sudio i prva koja se pojavila pred sudom od Nurnberga. Služio je kaznu u Njemačkoj sve dok mu 2008. godine nije odobreno prijevremeno puštanje na slobodu.
Miroslavu Kvočki, profesionalnom policajcu pri policijskoj stanici Omarska, Dragoljubu Prcaću, penzionisanom policajcu i krim-tehničaru u policijskoj stanici Omarska, Milojici Kosu, vođi smjene straže u logoru Omarska, Mlađi Radiću, profesionalnom policajcu u policijskoj stanici Omarska i vođi smjene u logoru Omarska, i Zoranu Žigiću, taksisti angažovanom za rezervnog policajca, suđeno je zbog poticanja, počinjenja ili pomaganja i podržavanja progona nesrpskog stanovništva na području Prijedora. Žigić je optužen na osnovu individualne kaznene odgovornosti, a Kvočka, Prcać, Kos i Radić na osnovu individualne i komandne kaznene odgovornosti za zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja za ubojstva, mučenja i nehumano postupanje. Sudska vijeća osudila su Kvočku na sedam godina zatvora, Prcaća na pet godina zatvora, Kosa na šest godina zatvora, Radića na 20 godina zatvora, a Žigića na 25 godina zatvora.
“Centar za postkonfliktna istraživanja ovim nastavlja uspješnu saradnju sa Memorijalnim centrom Srebrenica. U posljednje dvije godine učinjeno je mnogo na podizanju svijesti javnosti o značaju uloge Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju i Suda Bosne i Hercegovine u dokazivanju istine, prikupljanju dokaza i činjenica o zločinima počinjenim devedesetih širom BiH. Uz genocid u Srebrenici, masovne grobnice i koncentracioni logori Prijedora predstavljaju najteže zločine ratova devedesetih na Balkanu. Zbog toga smo zahvalni svima koji su dali svoj doprinos ovom istraživanju”, kazala je Velma Šarić, predsjednica Centra za postkonfliktna istraživanja.
Na izborima 1991. godine Milomir Stakić postao je potpredsjednik Skupštine općine Prijedor kao član Srpske demokratske stranke. Osuđen je za zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja. Osuđen je na doživotni zatvor, koji je kasnije žalbenim postupkom smanjen na četrdeset godina.
Zoran Žigić je bivši civilni taksist regrutiran kao rezervni policajac u općini Prijedor. Osuđen je na 25 godina zatvora na osnovu individualne odgovornosti za zločine počinjene nad nesrpskim stanovništvom u Prijedoru.
Dragomir Soldat je 23. jula 1992. godine naredio ubijanje svih muškaraca koji žive u selu Čarakovo, u istoj općini. Ovo naređenje izvršili su ljudi pod njegovom komandom, uključujući Velemira Đurića i Zorana Babića. Soldat, Đurić i Babić osuđeni su za zločine protiv čovječnosti. Tužilaštvo i odbrana uložili su žalbu. Sudska presuda potvrđena je 2015. godine.
Željko Mejakić, Momčilo Gruban i Duško Knežević su dovedeni pred MKSJ zbog rada u zatočeničkim logorima. Žalbeno vijeće MKSJ-a 2006. godine odlučilo je da Sud BiH preuzme predmet. Proglašeni su krivim za zločine protiv čovječnosti 2008. godine.
Dušan Fuštar bio je službeni vođa smjene u logoru Keraterm. Osuđen je na devet godina zatvora nakon sporazuma o priznanju krivice. Ovo je bio prvi slučaj upućen Sudu BiH iz MKSJ-a koji je riješen sporazumom o priznanju krivice.
Dragoje Zmijanjac, poznat i kao Zmičko, bivši je pripadnik neidentifikovane paravojne formacije. Državni sud u Sarajevu proglasio je u decembru 2016. godine Dragoja Zmijanjca krivim za odvođenje bošnjačkog civila Halila Dedića iz njegove kuće u Prijedoru u julu 1992. godine i strijeljanje, ali tužiteljstvo nije moglo dokazati da je Zmijanjac zločin počinio kao dio raširenog i sistematskog napada na području Prijedora. Osuđen je na šest godina zatvora.
Milorad Škrbić, Dušan Janković i Željko Stojnić bivši su pripadnici policije bosanskih Srba. Osuđeni su za zločine protiv čovječnosti počinjene u Prijedoru i na Korićanskim stijenama u zapadnoj Bosni i Hercegovini.
Damir Ivanković je 1992. godine bio pripadnik policijske stanice Prijedor i interventnog voda policije iz Prijedora. Priznao je krivicu za pratnju konvoja od najmanje 16 autobusa, prikolica, kamiona i kamiona-prikolica u kojima se nalazilo više od 1.200 pretežno muslimanskih (i nešto hrvatskih) civila. Ivanković se izjasnio krivim i obvezao se svjedočiti u postupku protiv ostalih optuženih, što je i učinio 2009. godine.
Gordan Đurić bio je pripadnik srpske specijalne policijske jedinice pod nazivom “Interventni vod”. Državno tužilaštvo je 8. januara 2009. godine podiglo optužnicu protiv Gordana Đurića i još sedam bivših policajaca iz Prijedora za zločine protiv čovječnosti. Osuđen je na osam godina zatvora.
Saša Zečević, Radoslav Knežević i Marinko Ljepoja proglašeni su krivim za zločine protiv čovječnosti zbog sudjelovanja u ubijanju Bošnjaka i Hrvata iz grada Prijedora. Osuđeni su na po 23 godine. Žalbeno vijeće Suda Bosne i Hercegovine proglasilo je Sretka Pavića krivim za ratne zločine u julu 2020. godine. Pavić, koji je u vrijeme počinjenja zločina služio u Volarskoj četi 6. ljubijskog bataljona, osuđen je na 11 godina zatvora.
“Danas se u bh. entitetu Republika Srpska i u Republici Srbiji obilježava tzv. ‘Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave’. Dijelom naslijeđa koje se slavi tim praznikom jesu i ove presude. Ne zaboravljamo Prijedor”, zaključio je direktor Memorijalnog centra Srebrenica Emir Suljagić.
