Saradnja sa Alijom Izetbegovićem je bila dobra, čak i više od toga, što se mene tiče, rekao je u intervjuu za Anadolu Agency (AA) povodom 18. godišnjice smrti predsjedavajućeg Predsjedništva Republike BiH Alije Izetbegovića akademik Mirko Pejanović, ratni član Predsjedništva RBiH.
“To je proisticalo iz otvorenosti, iz povjerenja, iz dobre komunikacije i iz toga što smo nosili kao ljudi, a to je zajedničko stajalište da valja sve učiniti i svu odgovornost pokazati da se država Bosna i Hercegovina sačuva, odbrani i da opstane njen integritet i njeno istorijsko biće multietničnosti u najtežim uslovima i vremenima”, istakao je Pejanović.
Prisjetio se da je u saradnju s Alijom Izetbegovićem ušao mjesecima kada je već počinjao rat u Bosni i Hercegovini.
“To je bio maj-juni 1992. godine. Tadašnja situacija je bila izrazito teška. Počela je blokada Sarajeva, počelo je granatiranje Sarajeva. Beznadežnost je već stizala u naše domove. Trajalo je svakodnevno granatiranje. Žrtve građana – civila su također bile svakodnevne. Jedno vrlo, vrlo teško stanje. Krajem maja 1992. godine su intenzivirani razgovori između bloka opozicionih partija koje su se ujedinile i imale svoj centar koji je djelovao, a čiju je koordinaciju vršio akademik Muhamed Filipović, predsjednik Liberalno bošnjačke organizacije (LBO). U više konsultacija i razgovora izgrađen je pristup i stav da treba popuniti Predsjedništvo RBiH na mjestima koja su upražnjena ostavkama Nikole Koljevića i Biljane Plavšić. Prema Izbornom zakonu, koji je tada važio, njih nasljeđuju ljudi koji su na listi za Predsjedništvo BiH na izborima u novembru 1990. godine bili sljedeći po broju glasova u izbornom tijelu u Bosni i Hercegovini. Prema tom stanju, Nenad Kecmanović i ja smo bili sljedeći i mi smo putem bloka opozicionih partija prihvatili i razgovore i odlučivanje i na kraju prihvatili odluku da idemo u sastav Predsjedništva RBiH”, rekao je Pejanović.
Ratne aktivnosti
Time su, kaže, 1. juna 1992. postali članovi Predsjedništva RBiH.
“Od tada imam direktnu saradnju sa Alijom Izetbegovićem. Prije smo se sretali kao partijski ljudi i na terenu kada su izbori bili, ali to je bilo neko manje sretanje. Mi smo kao članovi Predsjedništva RBiH bili u svemu ravnopravni. On je bio predsjedavajući sa najvećim stepenom odgovornosti kada je u pitanju koordinacija i organizacija rada Predsjedništva RBiH”, naglasio je Pejanović.
Nešto prije, kaže, njemu je veća skupina Sarajlija, nedaleko od Gradske tržnice, rekla “Šta čekate? Ulazite u Predsjedništvo RBiH”.
Pejanović je kazao kako se priključio radu Predsjedništva RBiH tokom kojeg se sve više upoznavao s Izetbegovićem. Prisjetio se da je početak rada obilježilo međusobno razumijevanje, povjerenje i prepoznatljiva volja i stajalište da se doprinese odbrani BiH u ratnim uslovima.
Tada je, ističe, sticajem okolnosti, došao u poziciju da napiše prvu verziju Platforme o radu Predsjedništva RBiH u ratnim uslovima.
“Centar opozicionih partija je za ulazak nas u Predsjedništvo RBiH imao nekoliko uslova, a jedan od njih je bio da se usvoji jedna Platforma u kojoj bi se definisalo za kakvu državu BiH se borimo, za šta se borimo. U Platformu sam unio nekoliko važnih odrednica, ali su tri veoma važne. Jedna je da se mi borimo za državu BiH čija će se dalja državnost razvijati na principima ZAVNOBiH-a, a to znači na osnovi njene integralnosti, njene multietničnosti, ravnopravnosti njenih građana i naroda i na osnovu toga što će upravljanje društvom biti zasnovano na parlamentarnoj demokratiji – slobodnim izborima, parlamentu, izvršnoj vlasti. I da unutrašnje ustrojstvo države bude zasnovano i izvedeno na osnovama principa i iskustava evropskih demokratskih država u organizaciji lokalne i regionalne samouprave. Naravno, u pogledu karaktera državnosti BiH i ustrojstva države uvedene su odrednice da Parlament BiH bude dvodomni – da jedan dom bude određen kao dom naroda i da u njemu bude zastupljenost svih ravnopravnih konstitutivnih naroda – hrvatskog, srpskog i bošnjačkog i da se u okviru tog doma ostvaruju prava na nacionalni identitet, na razvoj kulture, religije… To je jedna važna odrednica, dio Platforme”, rekao je Pejanović.
Drugi se, naveo je, odnosi na to kakve Oružane snage BiH da osnuje i formira.
“One su formirane kao Armija RBiH i mi smo osnovu za to izveli iz odrednica da je to oružana sila – snaga koju će činiti pripadnici svih građana i naroda, koja će biti multietnička i koja će se boriti za ovakvu BiH kakvu smo odredili Platformom – demokratsku BiH, državu ravnopravnih građana i naroda, njenom integritetu. Tada je već imenovani komandant Štaba Armije RBiH general Sefer Halilović nekoliko puta meni dolazio u kabinet i pitao – hoće li i kada ta Platforma. Njemu je to bilo vrlo važno da može da radi na ustroju jedinica i Armije. On je imao neke ideje koje su pomogle da to dobro definišemo, da je to odbrambena snaga koja se bori za slobodu i oslobođenje zemlje od svih vidova koji su bili u obliku agresije”, kazao je Pejanović.
I dio koji treba izdvojiti iz Platforme, kaže, je onaj koji govori o položaju BiH u novom svjetskom poretku.
“Uz sve ostalo, mi smo ustanovili principe da će se BiH kao demokratska država boriti za mir u svijetu, ravnopravnost država i naroda, za dobru saradnju sa zemljama svijeta, posebno sa zemljama u susjedstvu i Evropi. Tada smo u Platformu uveli da će BiH u svom razvoju kao suverena država razvijati projekat uključivanja u članstvo EU i da ostane evropska demokratska država. Izrada Platforme je bila prva moja saradnja s Alijom Izetbegovićem i kao članom i predsjedavajućim Predsjedništva RBiH. On je na sjednice, na kojim smo raspravljali o prvom draftu, dolazio, vidjelo se to, veoma pripremljen. Došao je s nekim idejama i jedna od njih je bila formulacija dijela Platforme koja se odnosi na ratni zločin. Pomogao je kao pravnik da u jednom dijelu budemo vrlo jasni i precizni i da će svako ko je počinio ratni zločin protiv civila odgovarati, a da zločin protiv civila ne zastarijeva, jer će doći vrijeme da se on procesuira”, kazao je Pejanović.
Nadalje je, ističe, s Izetbegovićem bila saradnja oko formiranja Armije RBiH i definisanja strategije oružane borbe.
“Izetbegović me je jednog dana zamolio da formiramo komisiju i da nju čine istaknuti ljudi koji imaju iskustvo iz Drugog svjetskog rata, a bavili su se vojskom u partizanima. Mi smo odabrali da to bude Mirko Vranić, načelnik Štaba TO BiH u miru, general Džemil Šarac i general Milan Aćić. Oni su nama pomogli da se u taktici i strategiji opredijeli da jedinice Armije RBiH budu manevarske, pokretne i da primjenjuju metod partizanske borbe u odbrani linija i BiH. Oni su se zalagali da se u svim odrednicama i papirima o formiranju Armije RBiH vodi računa o moralnom liku vojnika i moralnom integritetu Armije RBiH na način kako je nekada bilo u oslobodilačkoj partizanskoj vojsci. To je Alija Izetbegović svestrano prihvatio i znam dobro da je u brojnim istupima pred vojnicima na terenu, kasnije tokom rata znao govoriti oficirima i vojnicima – budite kao što su bili partizani. Nemojte dozvoliti da civili budu od vas ugroženi”, naveo je Pejanović.
Alijna istrajnost
Pejanović je kazao da su odlučivali o nizu pitanja poput toga kako pristupiti pregovorima o miru, nakon čega je formirana prva delegacija Predsjedništva RBiH koja je u septembru 1992. otišla na Ženevsku konferenciju i na njoj učestvovala sve do kraja 1992. i početka 1993. kada je oblikovan mirovni plan sa međunarodnim posrednicima Cyrusom Vanceom i Davidom Ovenom.
Tada oblikovani mirovni plan je odbacila Skupština srpskog naroda na zasjedanju na Jahorini u maju 1993. godine.
“U svim tim oblicima i vidovima saradnje odlučivalo se na sjednicama Predsjedništva RBiH kroz izvještaje, informacije, inicijative. Izetbegović je imao istančan osjećaj za pripremu odluka. Nije dozvoljavao da se ništa tek tako uvede u dnevni red, da se na brzinu odlučuje u konfliktnim odnosima. On je tragao za rješenjem koje je u osnovi konsenzus i volja svih. Neka vrlo složena, teška pitanja su inicirana za dnevni red ne samo od njega nego i nas pojedinačno, ali i drugih koji su imali pravo učešća u radu ratnog Predsjedništva RBiH kao što je bio predsjednik Vlade, komandant Armije RBiH, ministar MUP-a, predsjednik Parlamenta… I Izetbegović je to stavljao na otvorenu, demokratsku raspravu. Znalo se dogoditi da u raspravi ne prođe u dnevni red. I onda bi Izetbegović znao da se okrene onome ko je to predložio sa riječima – eto vidiš nije moglo ni u dnevni red, ostavimo za neka druga vremena”, rekao je Pejanović.
A odluke koje su već u dnevnom redu, koje idu u pripremu, Izetbegović je, kaže Pejanović, radio vrlo temeljito.
“On je vršio istinske konsultacije sa ljudima kojih se tiču te odluke, koji donose te odluke, koji dižu za njih ruke, kao i drugim ljudima koji mogu pomoći da se odluka donese. U tim konsultacijama je bio zanimljiv sabesjednik i demokrata. Dovodio je ljude, volio je da čuje njihovo mišljenje. Nije im osporavao mišljenje, ali je ostavljao za sebe da uvaži ono što je najbolje u pripremi da se donese najbolja odluka. Istrajavao je da se dođe do odluke i o teškim pitanjima, ali odluke u koju svi podržavaju. U tom pogledu sam bio izuzetno zadovoljan načinom na koji smo pripremali odluke i na koji se prema tome odnosio Izetbegović. Nije bilo potrebe za konfliktnim situacijama. Saradnja je išla dobro, uz svo drugo razumijevanje”, prisjetio se Pejanović.
Kazao je da je bio izložen kao član Predsjedništva RBiH iz srpskog naroda, jer je Kecmanović vrlo brzo otišao, u augustu 1992., svim onim teškoćama koje je imalo srpsko stanovništvo u Sarajevu.
“Dugo je trajalo dok sve snage sigurnosti, Armije RBiH i sistem krivičnog gonjenja nisu konsolidovani. Tada su ljudi mogli biti pokupljeni na ulici, ljudi su mogli biti istjerani iz stana, ljudi su mogli negdje i stradati, a da se ne zna ni od koga je to išlo. Sve smo to doveli do visokog stupnja zaštite ljudskih prava. Alija Izetbegović je u osiguravanju toga imao veliko interesovanje, razumijevanje i spremnost da se u tome istraje. Uvijek je bio spreman da me sasluša o konkretnom problemu u gradu, ako je on toliko narastao. I imali smo oko toga obostrano povjerenje. Saradnja je bila vrlo uspješna, povjerenje na visokom nivou. Demokratičnost u predlaganju, pripremi i donošenju odluka. Mi smo u tom pogledu imali jednu sreću i on sa nama i mi sa njim. Mi nismo teglili ni na kakve strane, da nešto dalje usložnjavamom jer nije moglo biti ništa složenije od stradanja. I bili smo jednako patrioti, jednako odgovorni i jednako posvećeni odbrani BiH”, rekao je Pejanović.
Kada je došao trenutak da se pozdrave, nakon potpisa Daytonskog sporazuma i svih godina rada, Izetbegović je rekao misao koju je Pejanović objavio u knjigama.
“Izetbegović je tada rekao ‘BiH je prošla kroz vrijeme stradanja kakvo u svojoj istoriji nije imala. To se može ravnati sa nekim zemljotresom sveopštim, ali je imala jednu sreću. Ta sreća je bila u tome da su njome u vremenu rata upravljali članovi Predsjedništva, odnosno Predsjedništvo RBiH koji su bili jednako patrioti svoje zemlje i kojima je jednako ležala na srcu ta zemlja i sve ono što ona podrazumijeva i istrajalo se u traženju rješenja uključujući i rješenje Dejtonskog mirovnog sporazuma'”, istakao je Pejanović.
On je rekao kako se Izetbegović bolje snalazio od drugih i nakon Daytona pa je podsjetio na prve sjednice Predsjedništva 1996. godine koje su održavane u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.
“U to vrijeme su donesene neke važne odluke za ovu zemlju, za BiH. To je prvenstveno sloboda kretanja, zastava, grb, novčanice. Izetbegović je, može se slobodno reći, tome najviše doprinio. Nije on imao povjerenje u Momčila Krajišnika, a i druge u dovoljnoj mjeri. Ali je imao strpljenje i išao korak po korak. Ovo što sada visoki predstavnik za BiH kaže, dođite sjednite, razgovarajte i nemojte izlaziti iz sale dok se ne nađe rješenje. Vi ste za to i izabrani i plaćeni. To je Izetbegović primjenjivao. Bio je nevjerovatno vješt za komunikativnost i kooperativnost sa predstavnicima međunarodne zajednice. Ne ide, razgovor. Ne ide, razgovor. Ne ide malo naprijed, opet razgovor. I tako je on, moglo bi se reći korak po korak, malo po malo uspio da Predsjedništvo BiH pređe u svoju zgradu. To su veliki koraci u ono vrijeme. Onda je krenulo i odlučivanje. Mnoge su se odluke kasnije donijele naravno uz pomoć visokog predstavnika za BiH i međunarodne zajednice”, naveo je Pejanović.
Snagu crpio iz vjerovanja
Ističe da je od tri ministarstva koja su nastala prvim Zakonom o Vijeću ministara BiH 1996/1997. prošireno na četiri, šest pa na osam i kasnije i devet i time je zaokruženo devet ministarstava.
“Može se samo zamisliti šta je time postignuto u izgradnji Vijeća ministara BiH kao izvršne strukture vlasti koja je veoma važna za funkcionisanje. Tom metodu izgradnje institucija, izgradnje povjerenja Alija Izetbegović je bio vrlo posvećen. I imao je rezultat. Da su bodgo sadašnji članovi Predsjedništva BiH tako posvećeni interesu BiH, da su tako istrajni da iz sebe iscijede ono što i sami ne znaju da imaju, da izgrade odluke za opšte dobro”, kazao je Pejanović.
Pejanović je otkrio i detalje svog posljednjeg susreta sa Izetbegovićem koji je nazvao “susretom zadnjeg viđenja”.
“Bilo je to u danima kada je Alija Izetbegović bio liječen na Kliničkom centru Sarajevo. I ranije sam ga posjećivao kada je on prestao vršiti ulogu člana Predsjedništva BiH, pa čak i predsjednika SDA BiH. Znali smo se sresti. Došao sam u posjetu na Klinički centar. On je bio vrlo raspoložen za razgovor. Kako je sticajem okolnosti bilo javljeno da za pet minuta dolazi Paddy Ashdown, visoki predstavnik za BiH, imao sam priliku da budem sudionik veoma važnog događaja. Izetbegović mi je rekao da dolazi visoki predstavnik za BiH da bi se razgovaralo o traženju rješenja da se spoje oružane komponente RS-a i Vojske FBiH i da se formiraju jedinstvene oružane snage BiH. Rekao mi je: ovi moji u stranci se dijele, kalkulišu šta mi dobijamo, šta gubimo. On je želio čuti i moje mišljenje, to se vidjelo. I reći će mi tom prilikom: Mislim da to nije dobra osnova za donošenje odluke. Treba gledati šta BiH dobiva, država, njeni građani. Veliko je dobiti jedinstvene oružane snage i imati ih za sebe i za okruženje. U tome sam ga podržao i to naglašeno. Otišao sam. Sutradan je bila informacija da je nađen sporazum, da se vodeća i najjača stranka slaže sa tim. Drugi su još teže dolazili do rješenja, ali tamo je bilo i drugih pritisaka. Kod njega, Izetbegovića, nije morao biti poseban pritisak nego argumentacija. To je bio i susret i razgovor. Vidio sam da njegovo tijelo kopni, da ide ka tome da će biti sve slabiji i zdravstveno i fizički. Nedugo nakon toga je i preminuo”, naglasio je Pejanović.
Tadašnji predsjednik SDA Sulejman Tihić je Pejanovića zamolio da govori na komemoraciji Aliji Izetbegoviću u Narodnom pozorištu u Sarajevu.
“Rekao sam Tihiću da me ne treba moliti, da smo radili zajedno. Smrt je smrt. To je i moj dug da nešto pripremim i kažem. Prekinuo sam spavanje i do ujutro već imao svoj tekst govora koji nije bio dug. Govorio sam o njegovoj ulozi i doprinosu u najtežim vremenima i njegovom uspjehu u poduhvatima da se nađu rješenja za BiH da oblikuje demokratski svoju samostalnost, da se dobije tako visoka podrška svih građana. I održavanje referenduma i poslije referenduma da se dobije međunarodna, evropska podrška. Nije bilo sreće da se živi u miru, došlo je do nemilosrdne agresije na BiH oružanih snaga koje su sačinjene od bivše JNA, a imenovane kao vojska RS-a. On je imao jednu takvu istorijsku ulogu da je uspjevao u tim prelomnim, teškim vremenima osigurati ishod rješenja koje je bolje od drugih, prethodnih za BiH uključujući u to i Daytonski mirovni sporazum”, kazao je Pejanović.
Izetbegović je, prisjetio se Pejanović, nekako imao snage da iznese velike izazove.
“U govoru na komemoraciji sam to pokušao iskazati. Izdvojio sam jedan momenat koji se, poslije sam vidio, nije svidio nekim iz SDA, jer su oni dosta po sebi nekritični, a Izetbegović nije bio takav. On je dozvolio i kritičku stranu da se iskaže i čuje. Uveo sam tezu da Alija Izetbegović i njegov sveukupni politički rad i doprinos državnosti BiH bit će krunisan i krajnje uspješan ukoliko BiH u periodu mira, poslije Daytonskog mirovnog sporazuma, unutrašnjim integracijama i unutrašnjim aktivnostima postigne članstvo u EU. Jer će postati demokratska, pravna država, država jednakih građana i prosperitetna država. A, oni to stalno zagovaraju, želimo biti, želimo ostvariti”, izjavio je Pejanović.
Učestvovao je i u ispraćaju tabuta Alije Izetbegovića i pohodu od Predsjedništva BiH do Kovača.
“Taj dan je kiša padala neumoljivo. Bio sam u koloni s ljudima iz BiH, meni nepoznatim i poznatim. Oko mene su bili u toj koloni ljudi najviše iz okoline Bugojna i Vakufa. Mogli su se čuti njihovi komentari i osjećaji žaljenja. Iz tih komentara se moglo iščitati da je Alija imao duboku uronjenost u volju naroda i povjerenje naroda u njegovu ličnost. Tako da je Aliju Izetbegovića teško odrediti samo u jednoj dimenziji. Valja ga posmatrati u svim njegovim aspektima djelovanja u takvim vremenima. On je lično imao jednu strpljivost, jednu istrajnost, nepokolebljivost i vjeru da sutra može biti bolje. Izgleda da je to njemu svojstveno kao čovjeku, ali može se pretpostaviti da je njegov vjerski odgoj tome doprinio. Njegovo vjerovanje koje je iskreno, prirodno je pomoglo da podnese i najgore, a da se ne žali. Nekada sam se u nekim situacijama pitao ‘Bože, je li to prepuštanje sudbini’. Možda i to jeste. Ali, ne, on je istrajavao”, poručio je Pejanović.
