Doajen bosanskohercegovačkog novinarstva Salih Brkić, u petak, 5. novembra na tribini BZK Preporod u Brezi imat će prvu projekciju dokumentarnog filma “Nana Fata stigla do pravde“. Brkić je dvije decenije pratio borbu Fate Orlović za svoju imovinu koja je u proljeće ove godine rezultirala pobjedom.
Prethodno je Brkić 2013. godine uradio dokumentarni film “Dvanaest godina muka Fate Orlović“, a nastavak njegovo rada baziran je na događajima od 2013. do 2021. godine i dana kada je iz avlije nane Fate uklonjena nelegalno sagrađena pravoslavna crkva.
Brkić je vjerovao u pobjedu nane Fate, vjerovao je u advokatsko znanje Fahrije Karkina i njegovog sina Rusmira.
“Ja sam vjerovao samo sam se plašio. Ne znam. Starili smo oboje, i ja i nana Fata. Ona je često bila bolesna, pogotovo nakon tih incidenata, pošto ima problema sa šećerom i svakodnevno prima inzulin, plašio sam se samo hoćemo li doživjeti. A, vjerovao sam da će jednog dana pravda doći“, priča Brkić za Anadolu Agency (AA).
Nana Fata, podsjeća on, nikada nije pomislila na odustajanje. Često je govorila da će se za pravdu boriti “njena đeca“, unuci:
“Govorila je o tome da ne treba odustati. Treba se boriti za pravdu i vjerovala je u to.“
Žao mu je što Fahrija Karkin, koji je u međuvremenu preminuo, nije dočekao pobjedu pravde, ali je sretan što je Rusmir Karkin posao priveo kraju. U 20 godina intenzivnog praćenja golgote nane Fate Orlović snimljeno je sve ono kroz šta je hrabra povratnica prolazila.
“Pa negdje otprilike između 35 i 37 sati materijala i sve je to trebalo staviti u 35 ili 40 minute. Mislim da sam odabrao najbolje, ono što je najjače da sam izabrao, a možda i nisam. Možda je nešto promaklo, a da nisam pustio segment koji bi jače odjeknuo. Ipak, mislim da sam pokazao ono, čak i iz sudnica, što se događalo, a ja snimao“, ističe Brkić koji je uputio zahvalnost kolegama koje su mu pomagali i koje su zajedno s njim pratili borbu nane Fate.
Na žalost, kaže Brkić, otimačina zemlje bošnjačkih povratnika i dalje se provodi u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska. Na prostorima Milića i Cerske prepravljaju se katastarske knjige, otimaju se šume, pašnjaci, njive… Nana Fata je dala podstrek i tim ljudima da nikad ne odustanu.
“Moj kredo kao novinara i čovjeka je perom, kamerom i mikrofonom treba dodirnuti ranu i biti tamo gdje je najteže“, nagašava Brkić koji duže od pola stoljeća pokušava biti na takvim mjestima.
Iza njega je dokumentarni film “Hatidža“ o srebreničkoj majci Hatidži Mehmedović. Radio ga je 16 godina. Zatim film “Nermin“ na kojem je radio šest godina. Trenutno priprema film o Seadu Bekriću kome su izbijene oči u granatiranju Srebrenice 12. aprila 1993. godine kada su ubijene 74 osobe. Ispričat će priču i o Bekiru Husejnoviću, dječaku sa rukama starca.
“Ja ću tako raditi dok ne preselim. Znam da se mnogima ne sviđam, da me neki smatraju nekom tvrdom linijom, znam da mi govore nemoj puno pokazivati. Čudno je to baš. Neki ljudi koji su preživjeli genocid, ja sam imao priliku na nekim tribinama u inostranstvu, kao djeci je to teško. Nisu to djeca, to su omladinci uveliko. Eto, da ne gledaju takve slike. Ono što nije zabilježeno nije se ni desilo“, zaključuje razgovor Salih Brkić.
