Trenutno je situacija takva da imaju dvije zastave, ispod koje Bošnjaci mogu (moraju) stati.
Jutros pročitah kako nacionalnost i država nije bitna i da treba raditi u cilju sveopćeg dobra, a ovo prethodno navodno zanemariti.
Naravno i na žalost, to jedino čovjek Bošnjak može napisati, nesiguran u svoju vlastitu opredjeljenost, a samim tim i postojanje.
Moram priznati da mi je misao ostala da titra cijeli dan i da se na nju pobola još i zastava, jer to je većini ljudi na kugli zemaljskoj najbitnije.
Nacionalnost, država i zastava.
Jezik.
Ruka na srce, pogled gore i pjesma svojoj zemlji.
Napominjem da ovo pišem, kao žena, majka, patriota i nikako nije riječ o nacionalizmu, nego o trenutnoj situaciji, gdje je opstanak Bošnjaka upitan.
Nekada stvari treba pojednostaviti da bi se razumjele.
Kao narod imali smo raznih izazova, ali jedan od najvećih u posljednje vrijeme je što Bošnjaci i dalje priželjkuju nekakvu jugoslovensku tvorevinu iz koje su praktično jednom protjerani, čijim puščanim cijevima su mnogi pobijeni i nakon toga zatrpani u masovne grobnice širom Bosne i Hercegovine.
Osim Bošnjaka, niko drugi ne žali za bivšom zemljom, koje evropske zemlje smatraju diktaturom, na osnovu, kroz istoriju predočenih činjenica.
Trenutno je situacija takva da imaju dvije zastave, ispod koje Bošnjaci mogu (moraju) stati.
Jedna je trobojka, a čim stanu ispod nje shvatiće je da je naličje sasvim drugačije, sa likom Draže Mihajlovića najvjerojatnije, i da će morati priznati i prihvatiti kao svoje:
ubistvo sto pedeset hiljada nedužnih civila,
opsadu gradova, koncentracione logore, izgladnjivanje ljudi, sistematsko silovanje hiljada žena, ubistava velikog broja djece na najokrutniji način, rušenje na stotine islamskih bogomolja, moraćete odrobijati najmanje tri stotine godina u Haškim zatvorima, pripašće narodu koji je presudama Haškog tribunala počinio 85% od broja zločina, počinjenih u agresiji na Bosnu i Hercegovinu, moraće pristati da budu građani drugog reda u jednom duboko ogrizlom zločinačkom sistemu i plaćati “cehove” njegove genocidne politike, bez prava na svoj jezik i vjeru.
Druga je mogućnost stati ispod svoje zastave, bosanskohercegovačke, plave sa zvijezdama.
Istina njeno naličje su ljiljani, simbol našeg vjekovnog postojanja, njegovanja svih evropskih vrijednosti, čuvanja hrišćanskih bogomolja u najtežim danima agresije, zaštite multietničnosti i prava svih građana, doduše i 2% od ukupnog broja ratnih zločina u vrijeme odbrane BiH.
Nalazimo se na pragu vrlo važne odluke i odabira zastave pod koju želimo stati.
Neka mogućnost između ne postoji i neopredijeljenost znači direktno glas protiv Bosne i Hercegovine.
Zadnji put u istoriji imamo mogućnost da se borimo pod svojom zastavom.
Kada kažem borimo, ne mislim na rat, nego borbu svim mogućim sredstvima, a to je podsticanje diplomatskih aktivnosti na svim nivoima, bez imalo čekanja i oklijevanja.
Istorija nam ovaj put neće oprostiti, ako stanemo pod zastavu koja nije naš identitet i ni na jedan način ne predstavlja naše vrijednosti.
Protesti su svakako vid borbe, ali moramo biti svjesni da pred agresiju ‘92 nisu imali nikakvog učinka.
Zašto bi sada, šta se to na bolje promijenilo u svijetu od tada?
U toku su najave raznih demonstracija, a ako se “zaviri” u komentare objava, koje ih najavljuju, vidjećete da je veliki broj za borbu protiv “nacionalista” u Sarajevu, dok se gotovo niko ne usuđuje pomenuti da održi demonstracije u Bošnjacima potpuno “očišćenom” dijelu Bosne i Hercegovine.
Moji preci su jednom protjerani iz Užica, kada su im do temelja spaljeni domovi i bogomolje, nastanili se u višegradskom kraju, odakle su protjerani 1942. ali su smogli snage i vratili život u Podrinje, nažalost za vrlo kratak period, kada su nam ponovo 1992. ubijeni gotovo svi muški članovi porodice, a mi žene i djeca ostali da tragamo za pravdom na ovom svijetu, bez i dan danas nađenih kostiju, naših najmilijih, ubijenih civila na kućnom pragu u Istočnoj Bosni.
Kao nikada ranije radi se o brojnosti i lojalnosti i odabiru zastave.
Posljednji put u našoj istoriji!
Bilo čija greška u odabiru, može biti sudbinski teg na vagi našeg opstanka, koji po svim pravilima, ljudskim, vjerskim, moralnim, demokratskim zaslužujemo, jer nismo nikada ničiju sigurnost doveli u pitanje, osim što se kockamo sa svojom vlastitom.
Nema ništa što bi učinilo da se stidim i da ponosno ne kažem da pripadam narodu, koji svojom politikom nikada nije naškodio svom okruženju, a većinski je u državi, gdje svi građani imaju jednaka prava.
Znam zašto i koja, zastava je moja!
Autor: Mediha Omerović Smajlović / BH Glas
