Narod u BiH se može nadati promjenama i boljoj budućnosti, tek onoga trenutka, kada osvane u jakoj građanskoj, bezentiteskoj, antifašističkoj državi ravnopravnih građana.
Izbori dođoše i prođoše.
Gledajući objave i komentare na društvenim mrežama, sve mi se čini, da mnogi nisu glasali “Za”, već uglavnom “Protiv” glavnog, omraženog negativca u svome crno-bijelom političkom stripu.
I svi se nadaju promjenama, “A, okle?”
Mislim da se narod u BiH može nadati promjenama i boljoj budućnosti, tek onoga trenutka, kada osvane u jakoj građanskoj, bezentiteskoj, antifašističkoj državi ravnopravnih građana.
A, do toga treba doći.
Prva prepreka na putu je Dejtonski mirovni (ne)sporazum, koji podstiče, ohrabruje i nagrađuje svaku vrstu neonacionalizma, fašizma i neorasizma, što naravno vodi apertheidu, diskriminaciji, korupciji, nepotizmu i ostalim bolestima društva.
I zaglupljivanju!
Simptome te bolesti sagledat ću iz jedne sasvim druge perspektive.
Evo samo tri stvari, koje su po mom skromnom mišljenju vrlo bitne, a možda i ne toliko vidljive od mahanja zastavama i isticanjem raznih obilježja, ali koje na jedan indirektan način opisuju velike probleme jednog omamljenog i pomamljenog društva:
1. Nepodmitljivi i vrhunski novinari, koji su znanjem i kvalitetom pisanja u rangu novinara Guardiana, New York Timesa i ostalih najvećih svjetskih medijskih kuća, nisu najčitaniji i moraš znati gdje su, da bih ih mogao čitati.
2. Bendovi i umjetnici svjetske klase, po svim parametrima, kada govorimo o umjetnosti, nisu najpoželjniji, najprodavaniji i najslušaniji.
3. Vrhunski umjetnici, veliki intelektualci, legende BiH, nalaze se u egzilu na društvenim mrežama, umjesto da ”pucaju” kolumne makar jednom sedmično u najtiražnijim listovima.
Građani žive u vremenu neznanja, gdje se metoda puta ka površini svodi na pitanje, “Koju i čiju udicu zagristi?”
Evropska unija naravno gleda na BiH, kao na jedan srednjovjekovni, feudalni sistem, arogantno i bahato propagirajući “evropske vrijednosti”, koje su nepostojeće u toj istoj Evropskoj uniji.
Svaka vrsta totalitarističkog sistema, koja vidi državu, kao svoje vlasništvo, koje prvenstveno služi ostvarivanju vlastitih interesa, vidi svijest građana, kao nešto, nad čime treba imati kontrolu.
Prvenstveno, gradeći i plasirajući građansku svijest u zonu komfora, prožetu niskim strastima, porocima i sitnim šićarima – zonu bez vizija u kojoj je svaka vrsta rasta, kako pojedinca, tako i društva u cjelini, prosto nemoguća.
Jer rast zahtjeva iskorak iz te iste zone, ali “Ko će to bolan? De nemoj mene! Pusti.”
“Ko je zato sve odgovoran?”, mogli bi ponekad upitati pojedinca.
Nemojte se iznenaditi, ako pojedinac vješto izbjegne priču o odgovornosti i odmah nesvjesno promijeni temu, mješajući pojmove “odgovornost” i “krivica”.
Jer u zoni besciljnog komfora, za sve što se dešava, uvijek je kriv neko drugi.
BH Glas / Dino Čopelj
