Glumac Emir Hadžihafizbegović posljednjih godinu dana živi u Zagrebu, gdje je snimio dva igrana filma i snima seriju ‘San snova’. Za hrvatski Nacional dramski prvak sarajevskog Kamernog teatra 55 otkriva i da priprema monografiju od 500 stranica u povodu 40 godina umjetničkog rada
Višestruko nagrađivani filmski i pozorišni glumac Emir Hadžihafizbegović, prvak i sve donedavno višegodišnji direktor sarajevskog Kamernog teatra 55, posljednjih gotovo godinu dana boravi u Zagrebu zbog snimanja dvaju igranih filmova i jedne televizijske serije za RTL. Kako sam kaže, 2023. bila je jedna od njegovih najproduktivnijih godina.
Cijenjen od publike, koja ga voli diljem regije, ali i od struke, u svojoj bogatoj glumačkoj karijeri Emir Hadžihafizbegović ostvario je 70 igranih filmova od kojih su mnogi dobitnici svjetskih nagrada, iza njega je 100 filmskih i televizijskih uloga, 40 pozorišnih premijera i preko 2500 pozorišnih izvedbi pred publikom. Dobitnik je niza prestižnih međunarodnih i domaćih filmskih i pozorišnih nagrada, od kojih treba izdvojiti Zlatnog lava s filmskog festivala u Veneciji za glavnu ulogu u filmu „Takva su pravila“ Ognjena Sviličića.
Dobitnik je i najveće državne nagrade iz kulture „Vladimir Nazor“ koju dodjeljuje Republika Hrvatska. Glumio je u brojnim filmovima koji su nagrađivani na prestižnim svjetskim festivalima kao što su „Otac na službenom putu“, „Grbavica“, „Ljeto u Zlatnoj dolini“, „Gori vatra“ i „Aida“ Jasmile Žbanić, koji je proglašen najboljim evropskim filmom u 2021. godini.
Dobitnik je i niza pozoršnih nagrada, a za predstavu „Žaba“, pored ostalih, dobio je i nagrade na Marulovim danima i Gavellinim večerima za najboljeg glumca u Splitu. Dobitnik je triju Zlatnih arena u Puli i autor četiriju samostalnih projekata koje je napisao, režirao i u njima igrao glavne uloge, obišavši teatre diljem svijeta.
Rođen u Tuzli, Emir Hadžihafizbegović diplomirao je na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, u klasi Emira Kusturice. Za vrijeme agresije na BiH bio je pripadnik Armije BiH, u sastavu II. Armijskog korpusa. Krajem devedesetih bio je docent na Akademiji za pozorište i film u Tuzli, dok je od 2007. do 2016. obnašao dužnost ministra kulture i sporta Kantona Sarajevo. Od 2012. zaposlen je kao prvak Kamernog teatra 55, gdje je od 2016. do 2023. obnašao i funkciju direktora.
O projektima na kojima radi posljednjih godinu dana, kao i stavovima nekih hrvatskih političara prema BiH, Emir Hadžihafizbegović govorio je u intervjuu za sedmičnik Nacional.
Nije vas dugo bilo u javnosti, zar ste toliko zaposleni?
Dugo nisam namjerno davao intervjue, gotovo godinu dana, jer sam doista bio izuzetno zaposlen. Mislim da je 2023. bila jedna od najplodonosnijih postratnih umjetničkih godina u mom životu. U tom smislu, poslije šest godina direktorovanja u Kamernom teatru 55, vratio sam se u prvake jer sam znao da me čeka naporno razdoblje. Živim u Zagrebu posljednjih 11 mjeseci tokom kojih sam snimio dva velika filma i radim jednu zahtjevnu seriju za RTL.
Jako puno ste u Hrvatskoj i jako puno radite s hrvatskim autorima, dobili ste gomile nagrada za uloge u hrvatskim filmovima. Što na to kažu vaši u Sarajevu?
Upravo sam s Rajkom Grlićem napravio svoj sedamdeseti jubilarni igrani film, a to je 18. u Hrvatskoj. U BiH sam ih, naravno, snimio više – 26, napravio sam šest u Sloveniji, pet u Sjevernoj Makedoniji, jedanaest u Srbiji, radio sam u Mađarskoj, Turskoj, Italiji. No, istina je, postoji neka posebna veza s hrvatskom kinematografijom. Tu suradnju započeo sam filmom „Sve džaba“ Antonija Nuića, a nakon toga brzo je stigao „Armin“ Ognjena Sviličića, koji je dobio niz međunarodnih nagrada i koji je bio neka inicijalna kapisla da se i ostali hrvatski reditelji počnu za mene interesirati. I Branko Schmidt, Rajko Grlić i ostali. Nekako, kad bih govorio o svojoj filmskoj, a ne teatarskoj biografiji, ona je velikim dijelom vezana uz hrvatsku kinematografiju. To se u Sarajevu jako dobro zna.
Očito vas hrvatska, ali i regionalna publika voli.
Svoj posao radim po Platonu – on kaže, idealna država je ona u kojoj svako radi svoj posao najbolje što zna. Tačka. I toga se držim.
U Zagrebu imate pune ruke posla, radite na dvama filmovima, jednom u režiji Ivone i Anite Juke „Stranac u noći“, drugom u režiji Rajka Grlića „Svemu dođe kraj“, po scenariju Ante Tomića. Rekli ste da će oba izazvati veliku buru u hrvatskoj javnosti?
Ne samo u Hrvatskoj, već će izazvati i buru u susjedstvu. Jer to su neka opća mjesta naše zajedničke povijesti, koja je ostala u mnogočemu neraščišćena i koja je još uvijek aktualna.
Pa, krenimo redom. Film sestara Juka „Stranac u noći“ govori o Zagrebu od 1940. do 1955. nakon Golog otoka. Gdje je sve sniman?
Ivona je rediteljica, Anita je producentica. U ekipi je dosta glumaca uglavnom iz Hrvatske, a iz regije igraju još Voja Brajović, Milica Mihajlović, Slaven Došlo, Iva Boban, Anja Šovagović, Goran Grgić, Dado Ćosić i drugi. Ne bih htio da se neko uvrijedi jer ga nisam spomenuo. Taj film ima tu vremensku elipsu od proglašenja tzv. NDH i početka Drugog svjetskog rata pa sve do polovice pedesetih, kada završava priča o Golom otoku. Snimali smo na četiri lokacije – Zagreb, Kumrovec, Krk i Pag. Film smo završili na Pagu i tamo smo završavali scene Golog otoka.
A zašto ne na Golom?
Zato što ne postoji infrastruktura koja bi omogućila upotrebu filmske tehnike, a najveći problem je struja. Odlučili smo se za Pag, poznat po svom golom kamenom pejzažu, i uvjeravam vas da publika neće primijetiti razliku.
Teška tematika, pretpostavljam da je i vaša uloga teška?
To je jedan od mojih najtežih filmova, u kojem igram glavnu ulogu, jako veliku i jako tešku. Snimali smo ga gotovo godinu dana, s prekidima. Radi se zapravo o priči o četvorici momaka iz Zagreba raznih nacionalnosti, koja su zajedno otišla u partizane odnosno u antifašističku borbu. Vraćaju se iz rata s backgroundom iskusnih boraca. Ja igram direktora agitprop centra u kojem se snimaju propagandni filmovi. Svi oni zapošljavaju se u tom centru, a u to vrijeme to je bila vrlo ozbiljna institucija. Jedan od njih je scenograf, drugi režiser, treći scenarist i tako počinje naša suradnja.
Kada 1948. započinje Informbiro, oni počinju polako stajati na stranu Staljina. Iako ih ja upozoravam da to ne rade, oni ustraju. Negdje na pola filma njih hapse i odvode na Goli otok. Oni su uvjereni da im je to namjestio moj lik. No kako je početkom 50-ih Titu došlo pismo iz Amerike o tome kako se na jednom otoku u Jugoslaviji ozbiljno krše ljudska prava – a to je historijska činjenica – održane su sjednice raznih komiteta i odlučeno je da se snimi agitprop film o tome kako tim zatvorenicima nisu ugrožena ljudska prava. Moj lik je zadužen za snimanje tog filma, a njegov je plan i osloboditi tu četvoricu. Više neću otkrivati, ali u fokusu nije samo ideologija tog vremena, već i neke vrlo ozbiljne ljubavne priče i međuljudski odnosi koji atrofiraju samo zato što se o njima ne progovara iskreno. Ta kriza iskrenosti i danas je dovela do jedne planetarne duhovne, svjetovne i političke kakofonije.
To je razdoblje dosta obrađivano u hrvatskoj kinematografiji – što novog ovaj film donosi? Osim indicija da su bivši partizani u homoseksualnoj vezi?
Da, o tome se puno pisalo na početku snimanja filma, ali to nikako nije najvažnija njihova karakteristika. Naravno da su se mediji uhvatili toga jer takva veza postoji između likova, ali unutar cijele priče to je jedna marginalna priča koja je jako potresna i plemenita. Najzanimljivija mi je činjenica da je to film koji govori o rušenju tabua i predrasuda. Cijelo vrijeme tokom snimanja padala mi je na pamet jedna Krležina kratka rečenica. Kada su ga pitali što je za njega pojam ljudske slobode, on je odgovorio: „Za mene je pojam ljudske slobode oslobađanje od predrasuda.“ Jer kad imaš predrasude, ti si u kavezu, kada ih nemaš, ti si kao albatros koji leti s jednog kraja svijeta na drugi. Ovaj film prvenstveno se obračunava s tim općim mjestom naših društava i prije Drugog svjetskog rata, i nakon njega, i danas.
Film je u finalnoj fazi, hoće li na Pulu?
Da, film je sada u montaži i mislim da će svjetlo dana ugledati za dva, tri mjeseca. Inače je crno-bijeli, sinemàskop, što mu daje poseban štih. A što se tiče festivala, mislim da je film do te mjere kvalitetan da će ga Anita i Ivona pokušati plasirati na neki od svjetskih A festivala – Berlin, Venecija, Toronto, Cannes, Karlovy Vary, vidjet ćemo. Mislim da će im to biti prioritet jer film uvijek može stići na Pulu.
Drugi je film Rajka Grlića „Svemu dođe kraj“, koji govori o otimačini hrvatskog gospodarstva nakon Domovinskog rata i korupciji u pravosuđu – dakle, ogledalo je hrvatskog društva. Kakva je vaša uloga?
Igram ulogu koja se doima manje bitnom od glavnih koje igraju Živko Anočić i Jelena Đokić. I u ovom filmu igra niz istaknutih hrvatskih i regionalnih glumaca – Katarina Bistrović Darvaš, Janko Popović Volarić, Boris Isaković… Rajko je opet skupio sjajnu ekipu od Vardara pa do Triglava. Dobio sam ulogu čovjeka koji završi nevin u zatvoru i nakon izlaska iz zatvora uzima pravdu u svoje ruke. To je vrlo suptilno poslana poruka. Jer kao što Bergman kaže u svojoj biografiji – da bi nešto postalo univerzalno, kao prvo mora biti lokalno. Taj posttranzicijski period podjednako je traumatičan za sve zemlje regije jer su sličnu sudbinu dijelili sva društva zemalja bivše Jugoslavije, a i šire. Otimačine je bilo i bit će, radnika na ulicama bilo je i bit će.
Dok sam radio tu ulogu, kroz glavu mi je prolazila riječ „limes“, koja kod Klaića ima dvostruko značenje – s jedne strane, to su granice Zapadnog Rimskog Carstva, a s druge strane to je granica osjetljivosti. Ta granica osjetljivosti u svim našim društvima postala je vrlo visoka. Ne znam do kada će ovaj narod trpjeti. U Sarajevu postoji jedan grafit koji kaže: „Jedino se sirotinja buni, mi bogati šutimo i trpimo.“
Pa to je tipično i za Hrvate. Svi se bune, i Srbi, i Slovaci, i Francuzi, a kod nas najčešće prevladava čuvena hrvatska šutnja. Na to političari i računaju.
To je ista matrica kao i u BiH. Mi se okupljamo isključivo oko nogometne reprezentacije i oko posljednjeg rata. To su dvije tačke oko kojih ćete uvijek dobiti mase. Vraćao sam se s reprezentacijom charterom iz Kaunasa iz Litve kada se BiH plasirao na svjetsko prvenstvo i tada nas je u Sarajevu dočekalo 150 hiljada ljudi. A kada se zabranjuje upotreba bosanskog jezika u Republici Srpskoj, izađe sedmero ljudi. To je jedan fenomen vrlo tipičan za naše narode.
Upravo u tom smislu ovaj Rajkov film je genijalan i vrlo potresan. Bio sam na zatvorenoj projekciji i doista me se dojmio. Vrlo je eksplicitan i prst u oko, namjerno neću reći vlasti, već državi. Državu doživljavam kao podjelu vlasti koja bi trebala na najvažnije pozicije postavljati najkvalitetnije ljude, a ne svoje. Nažalost, na ovim našim prostorima desetljećima je suprotno.
I konačno, serija „San snova“ za RTL?
Nakon 40 godina stigao me najveći posao u mojoj umjetničkoj karijeri. Dobio sam poziv s RTL-a, radi se o vrlo brendiranoj priči o nogometu, a znamo što nogomet znači Hrvatima. Snima se 140 epizoda u 10 mjeseci. Kroz seriju je prošlo 200 glumaca i to je doista jako naporan posao. Već sam završio Ivonin film kada sam počeo raditi seriju, a onda mi je produkcija RTL-a izišla ususret i dopustila mi da s kraćim pauzama radim i Rajkov film. Uživam u toj seriji, u kojoj sam se doista zbližio s nizom sjajnih ljudi. Najdragocjeniji su mi kontakti s puno kolega koje do sada nisam znao. Studiji su u Jadran filmu, a eksterijere snimamo od stadiona u Sesvetama do raznih punktova po gradu, shopping centara, frizerskih salona i slično.
Seriju koja je sada pri kraju snimanja tretiraju kao sapunicu. No ja mislim da to nije sapunica, već jedna dramska serija s elementima komedije, poput „Mućki“ ili „Alo, Alo“. To je ozbiljan projekt s 20-ak interijera, ogromnom scenografijom i dvjema snimateljskim ekipama koje rade paralelno – jedna vani, jedna unutra. Sve u svemu, jedno dragocjeno iskustvo. Zanimljivo, počeli smo snimati od 30. epizode prema prvoj. Tako da bismo na prvoj bili maksimalno uigrani, a onda nastavili snimati u kontinuitetu.
Vi ste prije svega fantastičan dramski glumac, no uspijevate biti jednako uvjerljivi i kao komičar, što je rijedak talent. Ponekad prihvaćate uloge u TV serijama koje glumci vašeg kalibra možda ne bi prihvatili, ali to vama ne šteti, naprotiv. Kako to tumačite?
Sve što mi dođe u ruke, a nosi naziv filmskog, dramskog ili serijskog predloška, prvo pročitam i onda odlučim da ili ne. Odbijao sam glavne uloge u filmovima dok je stanje na mom bankovnom računu bilo alarmantno. A prihvaćao sam uloge u filmovima od jednog dana, onda kada sam procijenio da se radi o vrijednom scenariju. Kuriozitet je da ja s Brankom Schmidtom imam četiri igrana filma i sedam dana snimanja.
Dakle, kada nešto prihvaćam, pitanje je samo što će se dogoditi s finalnim proizvodom. Izuzetno sam ponosan što u svojoj karijeri nisam napravio nešto što i danas ne bih potpisao. Dakle, nisam omanuo u izboru, kao ni cijela ekipa koja je sa mnom surađivala na određenom projektu. Nemojte ovo shvatiti kao „ego-trip“. Naravno da sam radio i pozorišne predstave koje su doživjele dvije, tri izvedbe, ali u procesu rada nije bilo ničeg čega bih se sramio.
Snimali ste i reklame, koje su vas učinile još popularnijim.
Mislim da na ovim našim prostorima postoji jedna zamjena teza što se tiče prihvaćanja snimanja, naprimjer, reklama. Jedan kolega koji me želio poniziti pitao me je kako sam mogao prihvatiti snimanje serije reklama za Tomato – u kojima su glavni likovi Ante i Darinka.
O, pa to je genijalna reklama! Čuvena Darinka! Jako duhovita…
Da, zato sam je i prihvatio. Dotičnom kolegi odgovorio sam da u Hollywoodu samo najbolji glumci snimaju reklame. Nabrojit ću samo petoricu: George Clooney radi reklamu za votku Smirnoff i Nescafe, Leonardo di Caprio za Touch Hoover satove, Kevin Costner za Turkish Airlines, Brad Pitt za Chanel i Diners, a čuveni Sir Lawrence Olivier radio je reklamu za Polaroid. Pametnome dosta. Na reklamu s Darinkom jako sam ponosan.
Mala digresija, koja nema veze s RTL-om, ali ima s Jadran filmom, koji bi po svemu spadao u film Rajka Grlića „Svemu dođe kraj“ o kriminalnoj privatizaciji. To su bili najbolji studiji u Jugoslaviji, a onda su krajnje netransparentno privatizirani 1998. unutar afere Grupo, rasprodano je zemljište, a Vinko Grubišić kao vlasnik koji je preuzeo Jadran film od Miroslava Kutle polaže pravo na hrvatsku filmsku baštinu. Tužna priča, čak su i BiH i Srbija zaštitile svoje filmove iz doba Jugoslavije kao javno dobro.
Meni je jako žao zbog toga. U Jadran film sam dolazio još s pokojnim Andrijom Zafranovićem kada je montirao film „Otac na službenom putu“. Tada sam imao dvadesetak godina i kad sam s njim prvi put ušao u Jadran film te 1983. godine, kao da sam ušao u neku bajku, u svijet „Čarobnjaka iz Oza“. Bio sam impresioniran svime što je tamo postojalo – to su bile fontane, bazeni, haljine s bečkog dvora, originalne nacističke uniforme, tenkovi, oružje, oldtimeri, kostimi iz različitih historijskih razdoblja. Mnogi danas ne znaju koliko se stranih koprodukcija tamo snimalo, kao i da su se u Jadran filmu snimale neke scene iz Jamesa Bonda.
Puno kasnije posjetio sam i filmski studio Barrandov u Pragu, no oni su sve svoje resurse sačuvali. Barrandov je i danas moderan filmski studio u kojem se snimaju velike međunarodne produkcije kao što su se desetljećima snimali američki blockbusteri. A Jadran film, samo da je ostao na onome što je imao, samo da je održavan i da je zadržao svoju strukturu, bio bi još uvijek najbolji filmski studio u Europi.
Radite na svojoj monografiji?
Da, u pripremi je moja monografija na 500 stranica, na kojoj radim u suradnji s jednom izdavačkom kućom u Zagrebu u povodu 40 godina svog umjetničkog rada. Ta knjiga trebala bi ugledati svjetlo dana u proljeće 2025. Evo, to je ekskluziva, a Nacional je prvi koji pozivam da to poprati.
BiH bi trebao u martu otvoriti pregovore za članstvo u EU-u, no prije toga treba provesti reforme koje najviše koči Milorad Dodik, gazda Republike Srpske, kojeg EU iz nekog čudnog razloga trpi usprkos otvorenom separatizmu i putinofiliji. S druge strane, i Zagreb i Beograd neprestano rade na podjelama naroda koji je stoljećima živio zajedno. Kako to komentirate?
Svi kažu da je BiH komplicirana državna geografija, historijski turbulentna, zanimljiva raznim osvajačima i kreatorima novih geopolitičkih karata svijeta. To jednostavno nije istina, BiH je jednostavno rješenje za sve one koji kroz svoj odgoj, duhovnost, svjetonazor i ljubav prema rodnoj grudi imaju civilizacijski narativ i empiriju života svojih predaka.
Bosna i Hercegovina jest komplicirana za propagatore mizantropije, ksenofobije, mitomanije, negatore antifašizma i za „zakržljale psihologije“. Hranjena šovinizmom i predrasudama o drugim i drugačijima, ona jest komplicirana za one koji vuku ozbiljne komplekse i frustracije osobne nerealiziranosti, a koje kompenziraju Übermensch narativom. Ona jest komplicirana onima kojima su altruizam, filantropija, empatija, moral, etika, istinska a ne formalna vjera u boga strano i nepoznato, nenaučeno štivo.
Međutim, BiH uopće nije komplicirana država, njen spiritus movens bio je i ostao ljubav i osjećaj za lijepo. Duh Bosanaca i Hercegovaca, pripadnika svih povijesno religijskih krugova islama, katoličanstva, pravoslavlja, judaizma, fenomen je koji traje i taj fenomen i duh mnogo je jači od svih neprijatelja BiH.
U BiH nikad zvona s crkava nisu smetala ezanima s džamija i obrnuto, njihovo sazvučje i harmonija blagodati su kojima nas je Bog jedan jedini počastio. Ne možete vi Bosnu i Hercegovinu mrziti koliko ona vas može voljeti. Eto, to je kvaka koju mrcine i jadnici ne razumiju. Živote potrošiše da pokvare ono što se pokvariti ne može. Bog je htio takvu zemlju, pa vi sad crknite.
Kako komentirate stavove eurozastupnice Željane Zovko o statusu Hrvata u BiH, kao i uvrštavanje mostarskog mosta na listu hrvatske kulturne baštine?
Gospođu Zovko dovoljno poznajem da bih mogao i imao pravo komentirati njezine iritirajuće i, u najmanju ruku, nepoćudne izjave o zemlji u kojoj se rodila, a daje ih kao predstavnica druge države u Evropskom parlamentu. O tempora, o mores! rekli bi Eskimi, šala mala, naravno. Željana je bila ambasadorica BiH u Italiji i Španiji, kao i dugogodišnja predstavnica BiH u UNESCO-u, odlikovana je ordenom španskog kralja Juana Carlosa.
Bila je prominentna predstavnica svoje domovine BiH gdje god se pojavila. Službeno i privatno je lijepa, pametna, šarmantna, obrazovana, endemska Mostarka s neskrivenim emocijama prema komparativnim prednostima multietničkog života u Mostaru koje je kao ambasadorica više puta isticala.
Bila je članica kabineta tadašnjeg hrvatskog člana predsjedništva BiH Dragana Čovića, po izbornom zakonu koji joj tada nije smetao. Sve u svemu, osoba za koju bih ja prije sedam, osam godina glasao ne samo da sjedi u predsjedništvu BiH, nego da u nekoj sretnijoj demokratiji, u kojoj vrijedi izbor jedan čovjek – jedan glas, bude moja predsjednica države. Kao takva, imponirala je građanima BiH i uvjeren sam da bi tada 99 posto Bošnjaka glasalo da bude njihova predsjednica.
Naš posljednji susret dogodio se u Parizu, kada je kao ambasadorica BiH u Francuskoj, nekoliko sati prije koncerta velike Tereze Kesovije u Olimpiji, ručala sa mnom i mojom suprugom u jednom lijepom restoranu na Elizejskim poljima. Zajedno smo bili i na Terezinom čarobnom i nezaboravnom koncertu, a u društvu je te noći s nama bio i divni čovjek, tadašnji ambasador RH u Francuskoj Mirko Galić.
I onda se dogodio „salto mortale“ – ljudski, politički, državotvorni. Kako, zašto i odakle, meni je nepoznanica. Volio bih s tom sada ksenofobnom Mostarkom popiti kavu i bez ikakva sarkazma, ironije i cinizma, upitati je – Željana draga, gdje si proklizala?
Problem je i u tome što zastupnica Zovko smatra da je Milorad Dodik, dugogodišnji politički partner Dragana Čovića koji negira genocid u Srebrenici i slavi ratne zločince, zapravo saveznik Hrvata, dok Bošnjake, koji su s Hrvatima bili žrtve četničkog terora i genocida, doživljava kao neprijatelje. Što mislite o tome?
Da, to je doista apsurdno. No, ko zna, možda se moja favoritkinja za predsjednicu BiH u vremenu koje je pred nama otkine od četničke politike Milorada Dodika i političkog mu brata Dragana Čovića, koji s njim obilježava neustavni dan Republike Srpske 9. januara. To njihovo zajedništvo oličeno je u monstruoznoj izjavi „Čuvaj, Milorade, Republiku Srpsku“, iz koje je, onako usput, protjerano 320 hiljada Hrvata koji se nikada nisu vratili.
Možda Zovko odustane od pljuvanja po rodnom Mostaru i uzimanja pod zaštitu mostarskog mosta, koji je izgradilo Tursko Carstvo i zbog čega joj se smiju i čude Hrvati u Mostaru. Ko zna, možda se vrati na pravi put. Još uvijek navijam da se Željana vrati na pravi put i preuzme važnu ulogu u kvalitetnoj promociji svoje domovine Bosne i Hercegovine.
Foto: Pixsell/Marko Prpic
