Søren je mladi Danac koji godinama dolazi na Marš mira. Razlog tome je, kaže to što ima ogromno poštovanje prema žrtvama. Putovanje stazama na kojima je ubijeno hiljada muškraca, prelazi sa prijateljima iz Bosanske Krupe.
“Prije šest godina sam odlučio putovati Balkanom, neko mi je rekao za Marš mira, pa sam se vratio prije tri godine opet u Bosnu i Hercegovinu. Tu sam upoznao ljude iz Bosanske Krupe i sada sam s njima ovdje u Nezuku četvrti put zaredom. Zna biti jako naporno fizički, posebno ako je mnogo vruće, sunce baš jako grije poslije podne, ali ja sam mlad i u kondiciji, kada vidim mlađe od mene i mnogo starije da hodaju i da se ne žale to je mnogo impresivnije”, priča nam Søren.
Unazad nekoliko godina Søren nije znao mnogo o Srebrenici. Danas je ponosni član grupe od stotinjak dugogodišnjik učesnika koji dolaze iz ovog krajiškog mjesta. (Bosanska Krupa)
“Ono što ja znam da se desilo, koliko sam naučio i koliko su mi ispričali je užasno. Emocije su zaista jake kada stignemo u Potočare. Ali atmosfera je uvijek dobra, ljudi su dobri, tokom Marša toliko je energije, a onda kada stignemo u Potočare, sve se promijeni. Niko ne progovara, ljudi su tužni, i po nekoliko sati nakon”, ističe Danac.
Put je težak kako fizički, ali posebno emocionalno.
“U fizičkom smislu najteže mi pada kombinacija vrućine i terena, jer ja sam sa Sjevera Evrope, kod nas je uglavnom hladno, u emocionalnom smislu je kada vidim sve žene pored mezara. Svi znamo da je tu njen brat ili sin, otac, muž, neko od porodice ko je ubijen bez ikakvog razloga, i to najteže pada. Svjedočiti tome.
Moji roditelji me u ovome podržavaju, oni su u šezdesetim godinama, oni se sjećaju kroz vijesti koje su pratili, svi u Danskoj koji su godina kao moji roditelji se sjećaju. Kada kažete Srebrenica znaju o čemu je riječ.”
Ove godine iz Danske nije došao sam. Poveo je i djevojku.
“Volimo putovati zajedno. Zašto ne bismo, pomislio sam, i ovo zajedno uradili. Ne znam da li ću doći naredne godine. Svaki put pomislim da ću možda imati neke druge planove tokom ljeta, ali opet se vratim ovdje. Poseban je osjećaj i zbog toga jer sam jedini stranac, možda ima još nekih vetarana, vojnika sa Sjevara koji su dolazili, ali vjerujem da smo sada moja djevojka i ja jedini ovdje koji nemamo nikakvog doticaja s ovim mjestom. Mi smo samo ovdje jer gajimo ogromno poštovanje”, zaključuje Søren.
Inače kroz smijeh kaže i kako su prijatelji Krupljani imali problem da ga zovu njegovim danskim imenom, te su mu dali ime Hamza, na koje se uredno odaziva, prenosi N1.
