U genocidu počinjenom u Srebrenici u ljeto 1995. godine ubijene su hiljade muškaraca i dječaka. Ubijani su očevi sa sinovima, braća pa i cijele generacije jedne porodice.
Koliko je ubijeno očeva sa sinovima ne zna se broj. Međutim, na ploči u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari ispisana su imena ubijenih u genocidu u ljeto 1995. godine. Pod istim prezimenom veliki je broj Bošnjaka koji su tog ljeta prije 29 godina ubijeni na najbrutalniji način, dok su pokušavali doći do slobodne teritorije – Tuzle ili Kladnja, javlja Anadolu.
Pod istim prezimenom čak i desetine osoba – uža i šira familija. Otac i sin, dva sina, tri sina…U nekim slučajevima ubijeni su svi muškarci iz jedne porodice, od maloljetnika pa do djedova. Cilj je bio uništiti cijele porodice, a u nekim slučajevima su i uspjeli.
“Nažalost, u genocidu u Srebrenici najviše su stradali muški članovi porodica. U genocidu u Srebrenici ubijeno je 59 žena, a ostalo su muškarci, dječaci. Više od 500 je maloljetnika ubijenih u genocidu. U mnogim porodicama ubijeno je više od tri, četiri člana. U tom slučaju se radi o očevima, sinovima. Brojne su majke koje lično poznajem, a koje su ostale bez tri, četiri, pet ili više članova svojih porodica, a u ovom slučaju mislim na sinove i supruge”, kazala je za Anadolu glasnogovornica Memorijalnog centra Srebrenica Almasa Salihović.
Istakla je da je mnogo majki koje su ostale bez svojih muških članova porodice, ali i bez ženske djece.
Većina srebreničkih majki vratila se nakon rata i genocida na svoje. U svoje prazne kuće, ali kako bi bile blizu svojih najmilijih u mezarju Memorijalnog centra.
“Mnoge te majke su odlučile da se vrate na područje općine Srebrenica. Činjenice govore da se one vraćaju tamo gdje mogu da sa ovog svijeta odu dostojanstveno, tamo gdje imaju najviše sjećanja na svoje ubijene i to je jedino mjesto koje one mogu odabrati da provedu ostatak svog života. Naravno, ima i onih koje su ostale sa nekim članovima svojih porodica ali nikada nisu mogle da se vrate na područje općine Srebrenice, ili u Podrinje, pa danas žive na području Federacije Bosne i Hercegovine”, kazala je Salihović.
Podsjetila je da je prije rata ‘90-ih godina na području općine Srebrenica živjelo oko 38.000 stanovnika.
“A danas na području općine živi manje od 5.000, uključujući i Bošnjake i srpsko stanovništvo. Sama brojka nam govori koliko je zaista promijenjena demografska slika same općine Srebrenica. U gradu živi manje od 1.000 stanovnika, a u okolnim selima živi ostatak. Srebrenica je nekada bila prosperitetan grad sa mnogo stanovnika, sa ljudima koji su željeli da ostanu i žive ovdje. Danas to nije slučaj. Naravno, zbog počinjenog genocida, ali i jer ljudi ne mogu više da smognu snage da se vrate i žive ovdje, a upravo zbog činjenice da je ovdje u genocidu ubijeno više od 8.000 muškaraca i dječaka”, naglasila je Salihović.
Postoji i veliki broj mladih ljudi koji su odlučili da se vrate na svoje i da tu osnuju porodice i život.
“Ono što vraća mlade ljude i što ih zadržava ovdje je ljubav prema ovom gradu. Međutim, moram da naglasim da je Memorijalni centar jedna od temeljnih institucija koje zadržavaju ljude ovdje. Oko 99 posto nas koji radimo u Memorijalnom centru, preživjeli smo genocid u Srebrenici ili su to potomci onih koji nisu preživjeli genocid”, pojasnila je Salihović.
Kako je kazala, zahvaljujući različitim donacijama, odnosno ambasadama koje pomažu rad Memorijalnog centra, ti mladi ostaju u Srebrenici.
“To su ljudi koji žele da ostanu ovdje, koji žele da doprinesu memorijalizaciji, ali i da jasno kažu da žele da sa svojom djecom i porodicama ostanu i pokušaju da nekako ovdje nastave svoj život”, istakla je Salihović.
Smatra da se Srebrenica, kao i mnogo manjih gradova u Bosni i Hercegovini, ne razvija se onako kako bi trebala, iako posjeduje prirodna bogatstva.
“Mi koji smo se vratili i radimo ovdje, zaista želimo i da ostanemo ovdje, ipak imamo zbog čega da se borimo i ostanemo, iako Srebrenica ima jako tešku i bolnu prošlost. Najveća osveta, ako tako možemo da kažemo, jeste ostati živ i vratiti se u ono mjesto odakle su nas protjerali, odakle su protjerali i ubili članove naših porodica. To je najbolji pokazatelj da trebamo da živimo ovdje, da stvaramo bolju budućnost, bolju sredinu za sve nas jer zaista to je i moguće, samo treba to željeti. Treba znati zbog čega smo se vratili i treba da znamo da je ovaj dio zemlje također i naš i to je ono što nas vraća na naša ognjišta”, dodala je Salihović.
I njoj je u genocidu ubijen brat Abdulah. U trenutku smrti imao je samo 18 godina.
Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su 2008. godine u masovnoj grobnici Čančari. Pronađeno je samo 30 posto posmrtnih ostataka. Porodica ga je ukopala na kolektivnoj dženazi u Potočarima.
Foto: Samir Jordamović/AA
