Safet Zec, kako ga odmilja još nazivaju i bosanskim Michelangelom, davno je premašio svoje uzore iz izloga, i upisao se među autore koji su nasljednici svojih renesansnih predaka. Prenosimo njegov ekskluzivni intervju za portal Faktor.ba
Život u starom dijelu Sarajeva, dječaka iz radničke porodice, često je dovodio pred uramljivačku radnju u ulici Sarači. Znao je dugo stajati ispred njenog izloga i posmatrati izložena djela. Fasciniran onim što je gledao, nije ni slutio da će mu taj susret “presuditi”, da će ga odrediti, odnosno da će sa tog mjesta početi njegov slikarski put, koji traje i danas.
U to vrijeme nije imao ni platno, ni boje, ni kistove, a ni novca da ih kupi. Nije imao ni nekoga ko bi mu mogao pokazati kako će naslikati ono što je vidio. Ali, iako su u početku pokušaji da imitira svog “idola” bili uzaludni, nije odustajao.
Danas slovi za najboljeg bh. slikara sa imponzantnom internacionalnom karijerom. Safet Zec, kako ga odmilja još nazivaju i bosanskim Michelangelom, davno je premašio svoje uzore iz izloga, i upisao se među autore koji su nasljednici svojih renesansnih predaka.
– Zamislite scenu dječaka kako opčinjen stoji pred tom uramljivačkom radnjom, u čijem izlogu su povremeno bile dvije do tri slike nekog umjetnika. Zvao sam ga Švajler, ili kako već. Imao je brilijantan potpis. Kasnije ću saznati da su to bili dobri kičevi, dobri radovi za domaćinstva, međutim, ta moja fascinacija, u toj dobi, tim slikama bila je toliko jaka, da me je to odredilo. Poslije susreta sa tim slikama bježao sam, tražio način da to kopiram, da napravim. Naravno, bilo je smiješno jer nisam imao ni četke, ni boje, ni platna. Ništa nisam imao od toga što je trebalo, i naravno, svaki pokušaj je bio poraz – ekskluzivno o svojim počecima za naš portal priča Safet.
Priznaje, da mu ništa u umjetničkoj edukaciji, nije bilo tako daleko niti nedostižno, kao ti kičevi u sarajevskoj radnji.
– Poslije sam stajao pred velikim umjetničkim djelima, ali, tada sam već napredovao izuzetno, da mi nije bio nikakav problem da kopiram jednog Rembranta, recimo. To sam već znao. Ali, taj moj početak bio je kao kada ti daju klizave skije, pa te natakare na vrh planine, a ti moraš sići. U tom trenutku to je patnja, ali sići ćeš, i bit ćeš sretan što si sišao. Na kraju sam to postigao pjevajući – ističe Zec.
Svoja prva djela bacao je, a mnoga od njih nikada nije ni potpisao…
-Dugo nisam znao potpisati, zapravo, jer da bi se potpisao moraš imati tanku četku. Kada bi me molili da to ipak napravim, onda bih svoj potpis stavljao odzada, štampanim slovima. Tek nakon što sam sreo Ivanku, i počeo porodični život i nekakvu ozbiljnost, tek tada sam počeo potpisivati svoja djela – prisjetio se.
Život u zanatskoj porodici odredio je i njegov način života. Safet svaki dan, cijeli svoj život, slika osam sati dnevno. Ta disciplinovanost iznjedrila je brojna umjetnička djela, u koja je utkao svoju Bosnu i sjećanja iz djetinjstva. Izlagao je diljem svijeta, živi na relaciji Sarajevo-Počitelj-Venecija-Pariz, a posebnu pažnju svjetske javnosti dobio je kada je povodom proslave 200. obljetnice ponovne uspostave isusovačkog reda, njegova slika “Skidanje Isusa sa križa”, visine tri i širine dva metra, u prisustvu pape Franje, postavljena u kapelici Della Pasione u Rimu.
Safetova kompozicija, nakon 200 godina, upotpunila je mjesto gdje je nekada stajala čuvena La Pieta, italijanskog renesansnog umjetnika Scipionea Pulzonea, koja se danas nalazi u Metropolitan muzeju u New Yorku.
Na biblijsku temu odgovorio je i prošle godine, kada je za katedralu u Trevizu, napravio veliku sliku Hrista koji umnožava hljeb. Kroz svoja djela progovarao je i o ljudskim bolima, stradanjima, u cilju da se više nikad i nigdje ne ponovi. Ciklus “Zagrljaja” koji je počeo stvarati u ratnom Sarajevu, nakon 20 godina zaokružio je zagrljajem sarajevskog Romea i Julije, Boška i Admire, a nakon Italije, izložba je na Dan državnosti BiH, 25. novembra 2019., otvorena u Historijskom muzeju BiH, i ostat će do kraja februara ove godine.
Vaši “Zagrljaji”ugrijali su srca Sarajlija u ovim hladnim zimskim danima. Ciklus donosi bolne prizore kojim ste svjedočili u okupiranom Sarajevu, a danas je ta tema prešla granice BiH, i ponovo je aktuelna u svijetu, gdje se dešavaju nova stradanja. Ljudskoj gluposti- ratovanjima i ubistvima, izgleda nema kraja.
– To i jeste kompleksnost jednog umjetničkog čina. Da jednu tragediju uzdigneš na univerzalan nivo, prava je umjetnička borba. Ali, samo umjetnički jezik može imati dostojanstven i traženi odgovor na stvari koje su vrlo važne.
Rat u sebi nosi toliko apsurda i gluposti, beskorisnosti, i nevjerovatno je da smo u ovom vremenu svih komunikacija i mogućnosti to sebi ponovo dozvolili. Ubijati ili razdvajati ljude, najapsurdnije je što se može zamisliti. Oni žele planetarno da razdvoje ljude?! Zbog čega da ih razdvoje? Kad sagledaš čitava ta premještanja, biblijska preseljenja i ubistva na kraju, sve to što je činjeno u takozvanom ljudskom normalnom životu ljudskoj vrsti, tada se fokusiraš na jedno Sarajevo koje je uvijek bilo primjer prostora koji je poštovao različitosti i znao da živi sa njima.
Onda dođeš do momenta da se zapitaš, pa šta onda ta odrednica Srbin, Hrvat ili Bošnjak znači? Isto tako si mogao reći da si Željezničar.
Moji babo i majka su klanjali i išli u džamiju i to su male supstance, mali dodatak mom biću koji me malo razlikuje od drugih, ali, to me nije određivalo. Kroz život me vodio san o nekom slikarstvu. Islam je ostajao, i dan danas je mali dodatak mom biću. Jer, možeš li zaraditi nešto sa islamom? To nije profesija. Islam te ne upućuje kako ćeš napraviti izuzetan most, neki proizvod koji će spašavati ljude. Na kraju krajeva i u naljepšim svojim dijelovima ti govori o opštem ljudskom poimanju: “ne ubij, ne ukradi“.
Mi se moramo, čovječanstvo ili jedna zemlja, ili te zemlje, mi se moramo obrazovati, mi se moramo upućivati ka nečemu gdje će neko da otkrije kada će taj zemljotres, kako preživjeti veličanstvenu moć prirode koja je nepredvidiva. A dijeliti se i ubijati se zbog nečega što si, kome pripadaš, potpuna je ludost.
Kada umjetnik završi jedan ciklus, ispraća li ga sa žalom, olakšanjem ili se javlja neki osjećaj panike: “šta sad?”. “Zagrljaje” ste stvarali dvije decenije, dugo su živjeli sa Vama i u Vama, a sada ih dijelite sa cijelim svijetom.
-Umjetnikov ili slikarski mehanizam fokusiran je na nekoliko esencijalnih momenata, kroz koje ti cijeli život nastojiš da napraviš idealnu sliku. Stalno si nezadovoljan. Stalno je to ponavljanje. Tako da me ta pošast, taj veličanstveni pomen ili omaž rukama, kao fantastičnom elementu, jednom teškom likovnom zadatku kojem sam se zavjetovao, doveo do “Zagrljaja“.
Ali na kraju, sve se pretvara u tvoju vježbaonicu, u tvoj prostor u kojem želiš da napraviš najbolje. I lijepa je ta beskonačna borba za tom savršenom i najboljom slikom. Djela nastaju jednim ritmom, jednom zakonitošću. Umjetnik to napravi iz nekih kompleksnih poriva. Ta Bentbaša koju sam naslikao, koliko sam joj se puta vratio, zato što je ona utkana u mene, u moje djetinjstvo, i mogao sam samo nju da pravim i da evociram tako uspomene cijeli život
Slovite za jednog od najuspješnijih slikara i grafičara današnjice, no šta je uspjeh za Safeta Zeca- to što ste postigli kao umjetnik, ili nešto drugo?
– Uspjeh se manifestuje nekim vrlo konkretnim dešavanjima i ničim me neopčinjava. Uspjeh ne spada u labaratorij moje unutarnje atelijerske borbe da napravim najbolje, ali shodno slijedu okolnosti koje se dešavaju, uspjeh je kada vidiš veliki niz plakata sa svojom krošnjom na Šanzelizeu ili na bulevaru pariskom.
Uspjeh ti materijalno pomaže, pruža ti jedan komotniji ambijent, bitnost u društvu, pa se pitaš o nekim temama, ali kada ti dođu ljudi puni emocija, koji maltene plaču i kažu: “Safete, mi želimo to tvoje slikarstvo“, to te puni, to je sreća.
Nedavno ste sa osnovali Fondaciju Ivanka i Safet Zec. Prvi projekat koji ste pokrenuli je multimedijalni prostor u kojem će građani Sarajeva i turisti, imati priliku susresti se sa Vašim djelima, a mladi umjetnici dobit će priliku da naprave prve korake. Koji su još planovi Fondacije?
– Živim u trenutku u kojem sam odlučio šta će biti dobro ili šta će biti lijepo da ostane u sarajevskoj zbirci, šta će biti pokazivano kada uredimo ovaj prostor koji imamo. Tako da su to sve momenti malo zakašnjeli, ali još uvijek na vrijeme da se uvede mali red, jer šteta je da propadnu tolika djela, od kojih je veliki broj u Veneciji. Ona su sada složena, sklonjena u ladice, a šteta je da to neko ne gleda. Moja kćerka Hana sa svojom porodicom, vraća se u Veneciju da napravi katalog iza čijih korica će biti smješteno sve što sam napravio. Tu dokument knjigu sam davno trebao imati. To je ozbiljan i vrlo potreban dokument.
Multimedijalni prostor će biti otvoren za sve vrste umjetničkih okupljanja, a nadam se da ćemo imati i posjete škola, to je jako bitno.
Bitno je, jer, publika se na taj način stvara…
-Ne samo to, meni slijedi da sam sebi, nekakvom užem krugu, ispričam tu priču kako sam počeo i kroz šta sam prošao. Kad pokažem, pogotovo vani, da sam svoja djela bacao, da sam zapravo radio jedno preko drugog, jer to nisam uopšte smatrao umjetninom, ljudi ostanu u čudu. To je potpuna ludost. Znao sam slikati sa obje strane platna, jer nisam imao da kupim nova. Krasna djela su nestajala. Imao sam sulud odnosno pogrešan odnos spram mojih djela.
Možete li prebrojati koliko je ciklusa iza Vas?
– Uvijek navodim da sam kao neka životinja koja je samo reagovala, na neke teme sam se manje, na neke više zadržavao. Potpuno je nebitno odvajati te cikluse jer su oni reakcije i moja sjećanja.
Recimo “Egzodus” je jedna moćna grupa djela posvećena tom bježanju ljudi, imigrantskoj krizi, trenutno je izložen u Torinu, i postoji ideja da taj ciklus objedinimo sa “Zagrljajima” i “Suzama”, pa ih odnesemo u Potočare za 11. juli. Jer svim sredstvima trebamo stalno govoriti o tom zločinu da se ne zaboravi, jer je to tačka ljudskog zla, skrenutosti koja se desila, iz kojih generacije trebaju učiti da se više nikada ne bi ponovilo.
“Zagrljaji” su u Sarajevu, “Egzodus” u Torinu, uz “Suze” će te ih ujediniti i odnijeti u Srebrenicu. Šta u međuvremenu, ima li novih poziva za izlaganja?
– Ima naravno, pozivi su konstantni, zapravo, stalno se uvećavaju. Ali, organizacija izložbe je zahtjevna. Treba djela prenijeti, pa ih postaviti. Šira grupacija ljudi treba da se uključi.
U ovom trenutku, imam mnogo važnije probleme, nego pokazivati svoje djelo. Kada kažem mnogo važnije probleme mislim da ta djela izvučem iz magacinskog stanja, iz ladica, jer djela koja stoje zatvorena, na neki način su mrtva.
Pripadam autorima koji komuniciraju razumljivim slikarskim jezikom, a njegova prednost je u smislu razumijevanja ili prenosa emocija.
Imam čitav opus voza koji izlazi iz zadnjeg tunela pred stanicu Bistrik, koju sam gledao iz naše kuće na čaršiji, a to sada žele da obnove, odnosno ono što je ostalo od te željezničke stanice.
Taj bistrički tunel je umjetničko djelo, dokument jednog vremena, emocija.
Obzirom da ste već u godinama, nedavno ste ostali bez supruge, za kraj ću Vas pitati kako ste? Kako Vas zdravlje služi?
– Dobro sam. Mene, normalno sa godinama, stižu sve te stvari koje slijede. Nedavno sam skijao sa mojim unukama. Rijetko sam pobolijevao u tih svojih 70 godina i više. U nekoj šali kažem, da ako ima išta u meni zdravo to je utemeljeno na mom načinu života tokom djetinjstva. Imali smo jednu siromašnu kuću. Moj atelje i soba, bili su u prizemlju. Cijela kuća, bila je okrenuta jednoj velikoj bašti gdje je bilo dudova, krušaka, jabuka… Jedna prelijepa bašta u koju sam mogao zakoračiti kroz prozor.
Sve što sazri, ja ujutro uđem u tu baštu i poberem. Meni je i dan danas voće opsesija, ostalo je, mora biti na mojim stolovima. Uz sve nekakve nedostatke, sjećam se da nam je u toj kući česma bila napolju, pa je otac umotavao, pa tek ćemo je poslije uvesti unutra. To umivanje je bila posebna sportska disciplina. Čuj pereš zube naveče. Koje pranje zuba. Treba ti onaj japanski momenat da naveče, jer svi smo bili zajedno u toj jednoj prostoriji koja se grijala, odeš na spavanje u hladnu sobu. Moraš se dobro odlučiti želiš li ponovo doživjeti onih prvih pet minuta pod ledenim jorganom.
Jeli smo i džanarike, to su one okrugle šljive, koje kad malo sazru su bljutave. Ali, mi smo ih igrajući fudbal jeli zelene. Trpali smo ih puna njedra, a sada kada bih pojeo samo jednu, razbolio bih se od te ljutine.
Inače, kroz život sam imao neki umjeren ritam, sem tog ateljea, nisam se odavao nekim strastima.
Izvor: Faktor.ba
