Hadžera Ćatović rođena je u Planoj kod Bileće 1920. godine. Zbog zločina kojeg su počinili srpski “ustanici” nad nevinim bošnjačkim stanovništvom u tom dijelu Bosne i Hercegovine postala je simbol bošnjačkog stradanja u XX stoljeću.
Ona je kao djevojka od 20 godina preživjela u jami Čavkarica kod Nevesinja od 3. septembra do 21. novembra. 1941. godine, među najmanje pet stotina leševa ubijenih Bošnjaka, rođaka i komšija.
‘‘Čim sam prišla jami i vidjela šta me čeka ja sam se od straha onesvijestila. Kad sam pala u jamu potres me je osvijestio. Dno jame je bilo malo šire od otvora. Ja sam se odmah pomakla u stranu da me ne bi udarali oni što će doći iza mene, što su ih bacili. Osjećala sam pored straha i velike bolove u lopatici, jer sam prilikom pada izglavila ruku u lopatici. Osim mene bila je još živa i jedna žena, isto Ćatuša, koja je bila noseća. Ona je mnogo jaukala i previjala se od bolova zadobivenih prilikom pada. Ona je umrla drugi dan.
Ja sam i dalje živjela, hranila sam se hljebom kojeg sam ponijela sa sobom kad sam pošla, jer sam se nadala da će mi trebati usput. To isto su učinili mnogi od nas.Dosta sam našla hljeba u džepovima mrtve djece, te sam se i s time hranila. Dva puta su mi čobani bacali po malo hljeba.
Ispočetka me je bilo mnogo strah, ali sam poslije navikla. U samoj jami nije zaudaralo i tu sam proboravila 81 dan. Nakon toga su me izvadili seljaci iz Nevesinja. Kad sam izašla, nije na meni bilo više od 30 kilograma…“, kazala je u izjavi Hadžera Ćatović-Bijedić.
Za ovaj zločin nikada niko od srpskih “ustanika” nije krivično odgovarao a ovom zločinu danas govoriti u Bileći i cijelom prostoru istočne Hercegovine značilo bi od sebe praviti svojevrsnu metu.
Na pitanja zašto nije procesuiran taj zločin, kasniji istraživači tog događaja, doduše sa slabim i teško dokazivim dokazima, indiciju su usmjerili u umiješanost Vlade Šegrta i drugih visokopozicioniranih članova CK SK BiH u cijeli slučaj. Vlado Šegrt, treba to spomenuti, u usmenom pripovijedanju Bošnjaka istočne Hercegovine kvalificiran je kao saradnik s četničkim jedinicama, dok je, nedavno u Trebinju, nakon što mu je na centralnom gradskom trgu (2016) postavljena bista pa sklonjena, okvalificiran kao mrzitelj srpstva i četništva.
Na temelju istraživanja prof. dr. Husnije Kamberovića o Džemalu Bijediću, čini se da je upravo Vlado Šegrt uz još nekolicinu visokopozicioniranih Srba u CK SK BiH utjecao na sudbinu slučaja jame Čavkarice.
Kako piše Kamberović, Džemal Bijedić jednom je službeno spominjao taj zločin na Mostarskom savjetovanju 1966. godine reagirajući na anomalije u vezi s nacionalnom strukturom kadrova. Istakao je da se u materijalima spominju neriješena pitanja nekih jama u Hercegovini u koje je neprijatelj tokom Drugog svjetskog rata bacao nevino stanovništvo.
“Naglašavao je dio iz pripremljenog materijala u kojem se navodi kako je ‘dosta mjesta gdje su ustaše ubijali Srbe obilježeno na odgovarajući način'”, dok neka mjesta “gdje su četnici ubijali Hrvate i Muslimane nisu obilježena (Svitava, naprimjer), pa se to doživljava i komentariše kao diskriminacija”.
Bijedić je naglašavao da je u jamu Berkovići “neprijatelj bacio nekoliko stotina muslimanske djece, žena i staraca. Do danas ta jama nije preuređena nego i danas stoji onako kako je zatečena poslije oslobođenja.
Dalje je smatrao da je nužno propitati stanje Muslimana u Hercegovini barem zbog velikog doprinosa kojeg su u ratu i poslije rata imali. Kao što se da primijetiti, Džemal Bijedić se zalagao za obilježavanje, ali nije poznato da je ikada pokrenut ikakav sudski proces.
Vjerovatno je tome doprinijela i propaganda visoko pozicioniranih članova CK SK BiH koji su zločin po svaku cijenu nastojali delegitimizirati i pripisati ga neformalnim skupinama i maglovitim uopćavanjem pripisati ga četništvu kao općem kolektivitetu.
“Još za vrijeme borbi oko Plane 1941. pojavile su se čete sastavljene od zlikovaca, šovinista, dijelom iz Crne Gore, a dijelom iz Hercegovine. U zločinima su se isticali tzv. crnogorske komite i neki hercegovački, kako smo ih nazivali ‘jamari'”, rečenice su kojima je počeo svoj osvrt o pogromu Bošnjaka Bileće Radovan Papić u knjizi Hercegovina u revoluciji, objavljenoj 1985.
O sudbini Hadžere Ćatović i o nekažnjenom zločinu počelo se javno pisati tek početkom 90ih u praskozorje agresije na RBiH. Tahir Pervan je objavio brojne članke i nekoliko knjiga o ovoj temi. Pervan je pisao o svim detaljima do kojih je mogao doći. Tekstove je objavljivao u brojnim novinama i časopisima. I u našim informativnim novinama Preporod.
Objavio je i sjećanja Đorđe Hromovića koji je spasio majku Hadžeru. Pisao o njihovom kasnijem prijateljstvu. Pisao o zločincima. Tražio razloge zašto niko nikad nije kažnjen, a Hadžera živi bejan.
Najveću pažnju Hadžeri posvetili su Dedijer i Miletić 1990. godine u knjizi „Genocid nad Muslimanima 1941-1945“. No ipak se treba priznati da sve nije rečeno, da sve nije izneseno na čistac. Brojna su zločinačka imena ostala ne objavljena, ali i ona bošnjačka koju su pristajali na šutnju, na zagrtanja istine.
Hadžeru su dugo godina ispitivali i isljeđivali brojne službe bivšeg režima, novinari u pratnji UDBE. I sve joj je to postalo mučno, novo proživljavanje nesnošljive golgote. Od 1991. godine stekla je slobodu da odbije svaki poziv na razgovor ili intervju.
Sudbina je Hadžeri dodijelila da je ponovo 1992. godine protjeraju iz Grančareva kod Trebinja.
Hadžera Ćatović-Bijedić je umrla 16. januara 2014. god. je u regionalnoj bolnici Renders u Danskoj a sahranjena je u haremu Grančarevo kod Trebinja 22. januara.
Izvor: “Bošnjaci Hercegovine”
