Bosna i Hercegovina 1. marta 2020. godine slavi 28 godina od kada su građani skoro dvotrećinskom većinom na referendumu odlučili da njihova zemlja proglasi nezavisnost.
Građani su glasali odgovarajući na jedno pitanje “Jeste li za suverenu i nezavisnu BiH, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?”. Rezultati su pokazali da jesu.
Dan nezavisnosti BiH, jedan od najznačajnijih datuma u historiji, ne slave svi građani u državi, iako su donosioci odluka u to vrijeme, političari, historičari, novinari i profesori složni u dvije stvari, a to je da je održavanje referenduma bilo neminovno i da je nezavisnost i samostalnost BiH bila odluka isključivo njenih građana.
Historičar Husnija Kamberović naglasio je neminovnost održavanja referenduma ističući da nije bilo druge alternative, jer su se u isto vrijeme drugi nacionalizmi razvijali, kao što je srpski, hrvatski i slovenački nacionalizam koji se odrekao Jugoslavije, zbog čega BiH nije imala drugog rješenja.
- BiH je mogla ostati u nečemu što se formalno zvala Jugoslavija, a što je u značilo ‘velika Srbija’ ili je mogla tražila put nezavisnosti – kazao je Kamberović za Fenu te dodao da su BiH i njeni lideri ipak prije raspisivanja referenduma tražili način da ipak sačuvaju Jugoslaviju.
Akademik Ejup Ganić čvrstog je stava da referendum nije imao alternativu te da je to bio jedini put da se sačuva država i da opstane. Iako mnogi građani ne slave 1. mart – Dan nezavisnosti BiH, smatra da će vremenom shvatiti da je to vrlo bitan datum za njih i njihovu državu. - Ako izgubite državu, treba vam 500 godina da je vratite, a građani svih nacionalnih grupa tog dana su donijeli odluku da žele nezavisnu i suverenu BiH. Referendum je bio izbor – ili nestati u magli raspada ili sačuvati svoj identitet – istakao je Ganić za Fenu.
Prisjetio se posljednjih razgovora sa bivšim britanskim ministrom vanjskih poslova Lordom Carringtonom, koji je bio zadužen za Jugoslaviju i njemačkim ministrom vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscherom, koji su mu rekli da je referendum jedina sudbina BiH, iako je na dan održavanja referenduma osjećao veliku odgovornost i zabrinutost zbog rata u susjednoj Hrvatskoj i ilegalnih vojnih grupa koji su išle na ratišta.
Nekadšnji potpredsjednik Skupštine RBiH Mariofil Ljubić, koji je potpisao Odluku o raspisivanju Republičkog referenduma za utvrđivanje statusa BiH smatra da je njegovo održavanje bilo neophodno te da su svi građani imali pravo da izraze stav da li žele samostalnu državu, ne ulazeći u tom trenutku u unutarnje ustrojstvo.
Građani BiH su, dodao je Ljubić, dobili nezavisnu i suverenu državu, ali ne onu koja je potpuno funkcionalna, jer nije po mjeri svih njenih građana.
Smatra da je Odluku o referendumu trebao potpisati i ranije, budući da je Badinterova komisija u decembru 1991. godine konstatirala disoluciju SFRJ što je značio prekid državnog identiteta, ali je podcrtao da se na referendumu nisu izabrala dešavanja koja su se desila kasnije. - Referendum nije bio razlog za ono što se dešavalo poslije, jer bi se vjerojatno u nekom obliku desilo prije ili kasnije. Sve osim referenduma je bilo pogubno, jer su građani BiH, kao Slovenci i Hrvati, morali imati ravnopravnu šansu – istakao je Ljubić.
Profesor Mirko Pejanović kazao je da raspisivanje i provedba referenduma za suverenu i nezavisnu Republiku BiH predstavlja ‘historijski preokret’. - Referendum je bio demokratski izraz volje većine građana koji su htjeli da njihova zemlja stekne status suverene i nezavisne države, a na temelju rezultata, to se i desilo. Tako je BiH ušla u novi međunarodni, evropski i svjetski poredak i postala subjekt međunarodnog prava – istakao je Pejanović.
Tom odlukom građana je, dodao je Pejanović, BiH odredila svoju budućnost, a to je učestvovanje u procesu pridruživanja Evropskoj uniji i NATO savezu.
Međutim, Pejanović smatra da BiH nije imala historijsku sreću da demokratska prava koristi u miru, jer je uslijedio agresivni rat koji je razrušio BiH, ali i mir, koji se zove Dejtonski mirovni sporazum i koji je BiH osigurao suverenitet, integritet, nezavisnost i integraciju u EU.
Ratni predsjednik Skupštine RBiH Miro Lazović kazao je da je 1992. godine u vrtlogu raspada bivše Jugoslavije morala raspisati referendum o nezavisnosti, što je bio i uslov međunarodne zajednice koja je samostalnost uslovila referendumom.
Međutim, prije raspisivanja referenduma, dodao je Lazović, političari su pokušali učiniti sve kako bi sačuvali prostor bivše Jugoslavije, nuđenjem raznih projekata koje je Srpska demokratska stranka odbacivala. - U takvoj situaciji smo jednostavno bili primorani da donesemo odluku o referendumu i to smo učinili 25. januara 1992. godine na burnoj i dramatičnoj sjednici Skupštine RBiH, gdje sam doživljavao razne neugodnosti i prijetnje – prisjetio se Lazović.
Govoreći o BiH danas, kazao je da je BiH neprirodno podijeljena na dva entiteta, da se suočava sa mnogim problema koji su rezultat loših ustavnih rješenja Dejtonskog mirovnog sporazuma te da današnja BiH nije država iz referendumskog pitanja, jer je duboko podijeljeno društvo diskriminiranih građana na cijelom prostoru cijele BiH. - Referendumsko pitanje je samo sačuvalo okvir BiH, ali sadržaj tog okvira nije u skladu sa njim – zaključio je Lazović.
Brigadni general Armije RBiH Jovan Divjak kazao je da su građani, u haotičnom stanju 1992. godine, u kojem se još nije znalo kako dalje, rekli da žele državu ravnopravnih naroda. - Na referendumu su se pozitivno izjasnili većina Bošnjaka i Hrvata te jedan dio Srba i to je bio pokazatelj da građani BiH žele nezavisnost – ocijenio je Divjak.
Istakao je da mu je tokom agresije na BiH, njegova profesionalna obaveza nalagala da ostane u Sarajevu, na strani onih koji su ugroženi te je podsjetio na juni 1992. godine, kada je Predsjedništvo BiH usvojilo Platformu za odbranu BiH, koja je u rangu ZAVNOBiH-a i koja je pozvala građane BiH da učestvuju u odbrani sekularne, demokratske države ravnopravnih naroda i građana.
Novinar Zlatko Dizdarević smatra da je održavanje referenduma bilo neminovno, obzirom na kompletan kontekst u kojem su se građani nalazili, ali i zbog činjenice da su Slovenija, Hrvatska i Makedonija već napustile bivšu Jugoslaviju.
Istakao je da je potpuno deplasirano govoriti o drugim mogućnostima, ali s druge strane, naglasio je da je referendum održan u vrijeme kad se nije ni slutilo da će uslijediti rat te da su građani iz takve pozicije razmišljali o nezavisnoj i suverenoj BiH. - Mi smo sa entuzijazmom, potiskujući dramu u kojoj smo se nalazili zbog raspada Jugoslavije, vjerovali da će stvari biti drugačije – kazao je Dizdarević.
Referendumu je pristupilo 2.073.568 glasača što je predstavljalo izlaznost od 63,6 posto, a gotovo svi koji su izašli na referendum glasali su za nezavisnost, a samo 0,3 posto ili 6.037 osoba glasalo je protiv.
Rezultati referenduma omogućili su i međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine, kao nezavisne države. Od tada se 1. mart proslavlja se kao Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine.
Te 1992. godine, ujedno i prve ratne godine 76 država svijeta priznalo je BiH kao nezavisnu državu, a prvo je to učinila Bugarska i prije referenduma 31. januara 1992. godine. BiH je do danas uspostavila diplomatske odnose sa 180 država.
Zemlje članice Evropske zajednice 6. aprila 1992. godine, a dan kasnije i Sjedinjene Američke Države priznale su Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu i suverenu državu.
Bosna i Hercegovina 22. maja 1992. godine postala je članicom Ujedinjenih naroda, a ispred sjedišta u New Yorku postavljena je njena državna zastava. Ubrzo nakon proglašenja nezavisnosti počela je četverogodišnja agresija na BiH.
Izvor: Fena