Jusuf Nurkić, najbolji košarkaš Bosne i Hercegovine i igrač Portland Trail Blazersa, aktivan je u humanitarnom radu. Ekskluzivno za Nacional govori o tome zašto je Zagreb odbio njegov prijedlog za izgradnju igrališta te kad će otvoriti školu u Srebrenici čiju izgradnju financira
Jusuf Nurkić (29) najbolji je košarkaš Bosne i Hercegovine, igrač je Portland Trail Blazersa koji je prošle godine potpisao novi, četverogodišnji, ugovor vrijedan 70 miliona dolara. Koliko god bio nezadovoljan stanjem u košarkaškom savezu BiH, nastupa za reprezentaciju pa je tako nastupio i na nedavnom pretkvalifikacijskom turniru za Olimpijske igre kada je BiH u finalu poražena od domaćina Poljske. Pored svega, Nurkić je zaokupljen humanitarnim radom i to na nekoliko razina.
Svoju košarkašku karijeru razvijao je od Slovenije, preko Zagreba, gdje i igrao za Cedevitu, i Zadra, nakon čega je otišao u NBA, prvo u Denver, a zatim u Portland. Želio se zahvaliti gradovima u kojima je igrao tako da im pokloni izgradnju košarkaškog terena na otvorenom, što u Zagrebu nije prihvaćeno. Osnovao je fondaciju „Jusuf Nurkić“ preko koje pomaže djeci i ženama. Pomaže bolnicama, od Doma zdravlja u rodnim Živinicama do zagrebačke Dječje bolnice u Klaićevoj ulici. Sljedeći njegov projekt je otvaranje škole za svu djecu u Srebrenici gdje je tokom rata ubijen njegov djed. Ovih dana, pred povratak u SAD, Jusuf Nurkić boravi u Zagrebu gdje je dao ekskluzivan intervju za Nacional u kojem je govorio o svom životu, sportskoj karijeri i humanitarnim nastojanjima da pomogne brojnim ljudima.
Ovih dana čeka se objava velike razmjene igrača, špekulira se da će vaš prijatelj Damian Lillard napustiti Portland i otići u Miami, čak se spominjalo da biste i vi mogli otići zajedno s njim. Kakva je situacija?
– Postoje dvije opcije, da Lillard ode tamo gdje želi ili da ode tamo gdje klub to želi. S obzirom na status igrača koji je u klubu već 11 godina obje opcije su komplicirane, naročito zato što Lillard ima ugovor na još četiri godine. Moja je situacija drugačija od njegove, bez obzira na to što smo mi dobri prijatelji. Teoretski je moguće da nas dvojica odemo u paketu.
Ako Lillard napusti Portland, to će značiti da klub kreće u rekonstrukciju momčadi gdje biste vi bili veteran.
– Mislim da će to tako i biti. Ako dođe do rekonstrukcije momčadi, postoji nekoliko kandidata koji bi u bližoj budućnosti mogli promijeniti sredinu. Ja imam odlične odnose s klubom i želim takve odnose zadržati bez obzira na to dođe li do rastanka ili ne.
Protekla sezona bila je za Portland loša pa je dio navijača to iskoristio da i vas kritizira, na društvenim mrežama znali su pitati „Tko je ovom Nurkiću dao ugovor na 70 milijuna dolara?“.
– Prije potpisivanja tog ugovora bio sam financijski podcijenjen tako da je to ugovor koji ja zaslužujem. Klub je to prepoznao, dugi niz godina sam u Portlandu, a što se tiče negativnih komentara, siguran sam da većina ne misli tako. No čim dođe do loših rezultata, trebate pretrpjeti negativne reakcije.To je sport.
Trener Chauncey Billups pokazao je koliko vas cijeni kada je prošlog ljeta posjetio vas i reprezentaciju BiH na Eurobasketu u Njemačkoj.
– To vam je odgovor na pitanje koliko vrijedim, koliko sam bitan i kakav status imam u klubu i u NBA ligi. S njim je došao i generalni menadžer kluba i treneri. Malo je suludo to što sam prije volio igrati PlayStation igrice s Chaunceyem Billupsom u momčadi, a sada je on odjednom moj trener. Imamo vrlo dobar odnos, igrom slučaja upoznao sam ga prije nego što je postao trener Portlanda. Kada je postao trener ostao je isti, vrlo je odgovoran, ono što kaže tako i bude. Na njegovu inicijativu, kao i inicijativu kluba, došli su me pogledati, a meni je bila čast da dođu i navijaju.
Dok Billups i predstavnici kluba gledaju reprezentaciju BiH, ta reprezentacija nema dovoljno dobre košarkaške uvjete. Nedavno ste u Poljskoj igrali pretkvalifikacije za Olimpijske igre gdje ste javno progovorili o lošim uvjetima, o prijevozu do Poljske, o tome da vas četvorica spava u jednoj sobi. Kako to da ste prilično otvoreni u kritiziranju košarkaškog saveza BiH?
– Apsurdno je to da igrate u NBA ligi, da vam je sve posloženo, da vam dolaze ljudi iz kluba, a vi se žalite na ovo što ste spomenuli. Evidentni su problemi u savezu kroz cijelu BiH. Kako smo posloženi u državi, tako nam funkcionira i sport. Nacionalni ključ je izrazito neuspješan. Bilo što da kažete, nekome udarate na kruh. Probleme imaju omladinski pogoni, individualni sportovi, svaki savez, osim nogometnog, ima financijske probleme. Mi 30 godina slušamo priču kako nemamo novca i uvjeta. I onda smo došli mi, generacija koja ima potencijal za neki uspjeh, ali nam ne dopuštaju da napravimo ništa ozbiljnije jer mi moramo biti i čistačice i ekonomi i košarkaši.
Jednom ste rekli da ćete postati predsjednik košarkaškog saveza pa ćete omogućiti košarkašima normalne uvjete.
– To sam rekao, tako sam i mislio. Rekao sam im da mi to daju sada, dok sam još igrač. U BiH ne postoji sukob interesa, poslove možete davati i supruzi i djetetu i ocu i majci, ali mi košarkaši ili nogometaši ne možemo voditi reprezentaciju. Dajte meni da budem odgovorna osoba pa da vidimo hoćemo li onda od Sarajeva do Poljske putovati od pet ujutro do pet navečer. Amel Tuka bi vjerovatno brže dotrčao.
Kada govorimo o uvjetima, vi ste odlučili pokloniti košarkaši teren svakom gradu u kojem ste igrali košarku. Tako ste htjeli pokloniti i Zagrebu, ali terena nema. Što se dogodilo?
– Želio sam dati novac, platiti izvođača, radimo ozbiljan projekt, ali ne želim da postoje nekakvi repovi. Ni u jednom gradu nisam birao ni lokaciju. Ne znam koga da krivim u Zagrebu ni zašto. Ured gradonačelnika je rekao ne može. Možda on sport ne vidi kao granu koja njemu nešto donosi. Nisam vidio ništa štetno u tome što bih Zagrebu poklonio košarkaši teren. Neka ostave prostora i za neke političke bodove. Odgovor je bio ne, a ja znam reći da je „ne“ vrlo bitan odgovor, više nego „možda“, „vidjet ćemo“ i tako dalje. Odmah sam se fokusirao na Zadar gdje smo se nakon osam mjeseci dogovorili. Radovi su pri kraju, vjerujem da bismo do kraja septembra mogli imati otvorenje.
Gdje je u Zagrebu bio problem?
– Dobio sam obavijest iz Ureda gradonačelnika gdje stoji da to ne može tako, već ja moram preko svog advokata ili agenta stupiti u kontakt s njima i predstaviti plan gdje bih ja to radio, kako bih ja to radio, sve u detalje. Nisam imao ni vremena ni želje time se baviti. Ako Grad ne može dati podršku u smislu lokacije i terena, bilo da se radi o gradnji novog ili rekonstrukciji postojećeg kakvih ima po gradu, onda nije bilo logično da ja nešto forsiram. Nije tu bilo ružnih riječi, dapače. Bio sam šokiran jer nije postojala volja. A u Dječjoj bolnici u Klaićevoj nikada nismo imali problema. Možda najveći problem ove regije je plaćanje 25 posto poreza na donacije.
Vi Zagreb smatrate svojim domom, kako se pripremate u Zagrebu za predstojeću NBA sezonu?
– Ja sam u Zagrebu otkako sam došao igrati za Cedevitu. Tuzla mi je na tri, tri i pol sata vožnje. Imam i hrvatsko državljanstvo, kao što se pripremam za dobivanje američkog državljanstva. Želim legalno živjeti i normalno funkcionirati i u Americi i u Hrvatskoj. Što se tiče priprema, treniram ujutro, treniram navečer, mlađi brat, koji ima 16 godina, upisuje se u Zagrebu u školu, šalimo se da mu uvijek nedostaje jedan papir. Malo sam podcjenjivao ljude koji imaju djecu, smatrajući da to nije takva obaveza. A kada sam dobio dijete od 16 godina rekao sam – ovo je stvarno veliki problem. Ujutro, u šest ili sedam sati, obavim trening tako da tokom dana rješavam svoje obaveze. Prije ili poslije večere pokušam obaviti drugi trening.
Što se dogodilo s košarkaškim terenom u Tuzli, tamo je teren bio devastiran?
– Standardno, ništa neočekivano. Ono što oni nisu znali jest da je to bila testna faza. Stavili smo probne koševe, nisu znali da ćemo staviti kamere jer je meni bitna sigurnost. Ljudi se znaju autom odvesti na sredinu igrališta, nisam shvatio poantu toga, ali sam tome svjedočio. Otvore vrata auta, slušaju glazbu, driftaju.
Sve što humanitarno radite, najviše radite zbog djece. No apsurdne situacije se nižu i dalje. Željeli ste pokloniti rendgen Domu zdravlja u Živinicama, što se pretvorilo u skandal.
– Vrlo je kritično spominjati riječ „pošteno“. Ako negdje nisam očekivao da će se nešto loše dogoditi, onda je to bilo u Živinicama. Čovjek koji je bio zaposlen u Domu zdravlja rušio je natječaj tri puta kako bi ga namještao nekom svom kolegi, što ja nisam dopuštao. Neće me takve stvari pokolebati. Mi smo kulturološki zeznuti, uvijek postoji neko ko je pametniji, kojeg se u nekom trenutku nešto pita i on vidi da je došlo njegovih pet minuta. Ne prozivam ljude sve do zadnjeg trenutka, dok ne vidim da su bezobrazni.
Ne volite prozivati ljude, ali prozvali ste na društvenim mrežama Elona Muska jer je kupio Twitter umjesto da pomaže gladnim ljudima.
– Ne znam koliko ti ljudi pomažu. Vjerujem da rade humanitaran posao, znam po pokojnom vlasniku Portland Trail Blazersa, Daveu Allenu, koji je radio ogroman humanitaran posao. On je tada bio 64. najbogatiji čovjek na svijetu. Možda i Elon Musk tako radi, ali ono što znamo jest da je njegova najveća transakcija bila kupovina Twittera. Možda se moglo i drugačije. Kada odete u Afriku, vidite da ima siromašnih ljudi. Mi ovdje mislimo da imamo siromašno društvo a onda shvatite da smo mi, narod s ovih prostora, bogati.
Vi ste posjetili Ruandu i, šokirani onim što ste vidjeli, odlučili ste i njima pomoći.
– Tako je. Tokom tih tri dana nikada nisam vidio čistiji narod u težoj situaciji. To su ljudi koji su bosi, ili u papučama, ali djeca su presretna, nasmijana. Ta uzrečica „malo im treba da budu sretni“ ostavila je dubok trag na mene. I onda, kada sam vidio školu s 1500 djece, nisam znao što dati tim ljudima, što učiniti za tu djecu u tako kratkom vremenu. Onda sam odlučio da napravimo košarkaški teren na kojem će tih 1500 djece i svi ti ljudi moći igrati. U dva mjeseca smo sve napravili i otvorili teren.
Posjeta djeci, možda za vas i najvažniji, bio je onaj u Srebrenici koji se zbio početkom septembra.
– Politički gledano, teško je na našim prostorima pomagati ako niste „nečiji“. Svi smo naučeni tako da pitamo ima li u tome neke pozadine. Kod mene stvarno nema. Ja, kada radim nešto, radim s djecom. Najviše volim provoditi vrijeme s djecom, meni je lijepo, njima je super. Bio sam u Vukovaru i u Srebrenici, morate balansirati da nikoga ne povrijedite. U Vukovaru smo odradili košarkaški kamp za djecu i onda smo rekli da to isto želimo napraviti u Srebrenici. Sva djeca iz Srebrenice i okolnih mjesta mogla su doći. U Vukovar je došao i Roy Rodgers, pomoćni trener u Portlandu, u Srebrenicu je došao Dino Rađa. Željeli smo pokazati djeci da je sve moguće, bez obzira bio neko iz Vukovara, Srebrenice, ili kao ja, iz sela kraj Živinica. To je moja poruka. Ja nikada nisam mislio da ću se baviti ovim čime se bavim.
Vi ste prilično kasno počeli igrati košarku, tek s 14 godina.
– Niko mi nije ukazao da bih se trebao baviti time. Bio sam na farmi na kojoj sam odrastao s bikovima i ovcama. Meni je bilo prelijepo. Odjednom se sve mijenja, ja odlazim u svijet košarke koji mi je nepoznat. Ustajem u pet ujutro, treniram nekoliko puta dnevno i idem u školu. Sve mi je to izgledalo komplicirano. I onda se dogodi da u roku od pet godina, od 2009. do 2014., ja sam draftiran u NBA ligu. Suludo.
Kako gledate na pozitivan iskorak hrvatske košarke osvajanjem pretkvalifikacijskog turnira za Olimpijske igre u Turskoj?
– Kada ste tako dobri u nogometu, onda je teško biti dobar bilo gdje drugdje. Hrvatska postiže čuda, ja to zovem čudom jer vi napravite sve što možete, a onda vam se treba još i posrećiti da biste bili drugi i treći na svijetu. I onda svi kažu ako mogu nogometaši, zašto ne mogu košarkaši? No u košarci je došlo do smjene generacije i nikada se nije dogodio „klik“. Možda trener nije bio pravi, ili ljudi u savezu. Možda nije sve moguće napraviti u jednom ciklusu, za sve treba vremena. Svugdje je potreban kontinuitet rada. Meni je najapsurdnije to što u toliko godina, nakon Roka Ukića, niste napravili playmakera. Teško je to pitanje, ali jedno je sigurno – ova ABA liga sada i ona koju sam ja igrao su vrlo različite. ABA liga ne donosi ništa nikome osim dvama klubovima koji je žele osvojiti. Ostali su tu kao kolateralna šteta. Štetno je igrati takmičenje u kojem ne možete napredovati. Uvijek se vraćamo na uvjete, mislim da u Hrvatskoj svaki klub može imati zadovoljavajuće uvjete. Tu sistem mora proraditi. A nakon Bogdanovića, Šarića, Zubca, opet će doći do smjene generacija, kada će se morati odlučiti kako onda posložiti reprezentaciju.
Jeste li pratili Svjetsko prvenstvo u košarci? Koji su vaši dojmovi?
– Mislim da su suci, kao i na pretkvalifikacijskom turniru u Poljskoj, otkriće u kontekstu kako danas košarka funkcionira. Ne želim nikoga vrijeđati, ali nikada do ovih kvalifikacija nisam igrao utakmice gdje ne možete imati komunikaciju sa sucima. Toliki ego je prisutan, oni misle da ljudi kupuju ulaznicu kako bi vidjeli određenog suca. U NBA se pravila mijenjaju, dok FIBA već 30 godina ne želi ništa promijeniti. Zato je FIBA u financijskom minusu. Zar se niko nije zapitao kako je to moguće? U Poljskoj sam vidio da je u posljednje dvije minute utakmice Poljska – BiH neko mogao glavu izgubiti, a suci ni tada ne bi ništa zviždali.
Posljednji, vrlo važan događaj u vašem životu bilo je vaše vjenčanje kojem nije prisustvovao vaš otac. Vaš otac se u javnosti požalio zbog nepozivanja na vjenčanje, ali vi ste mu odlučili, preko društvenih mreža, javno odgovoriti i objaviti kako je on godinama zlostavljao vašu majku. Zašto ste se odlučili na takav odgovor?
– Istini se ponekad treba pogledati u oči. Nikada mu ne bih odgovorio da nije vrijeđao moju mater. Znam što je moja mater pretrpjela, ona je doslovno bila robinja. To su vrlo teške teme. U mom selu to je bilo normalno. Doživite neke stvari, da moja majka pere noge mom ocu, oblači ga i da se to smatra normalnim. To je za neku knjigu koja će biti poučna. Ja sam živio s time i jedino što sam mogao jest da čekam da on izađe u javnost. Nemam se pravo odreći svog roditelja, ali sam ovime odlučio zaštititi svoju majku i svog brata. Do sada ju je udarao, tukao, maltretirao, sada joj više ne može ništa. Do sada nisam mogao pravno reagirati ako moja majka, iz milion razloga, ne želi razvod. Mislim da je vrlo jadno tući nekoga samo zato što ste jači. Ja sam to doživio, a u društvu se to opravdava kao normalno. Nazovete policiju, a oni kažu „pa zašto ste nas nazvali?“. Zato postoje sigurne kuće. Puno radim na tome i onda vidim da se puno žrtava vrate svojim počiniteljima. Mislim da je to u ovoj regiji velik problem. Volim reći da je to pandemija koja traje mnogo duže, ali da se o tome ne govori. Zato sam odlučio progovoriti. Da je to bio napad samo na mene, ja bih prešutio. Ali u pitanju je moja mater koju i dan danas terorizira. Ona je mlada žena, rođena je 1975. i ima priliku voditi normalan život. Moja baka je umrla s 48 godina iz sličnih razloga. Ja sam tražio način da je zaštitim, ali i ona mora odlučiti da se mora odvojiti od toga jer postoji normalan život. Razumijem njenu situaciju. Meni je svejedno što će on sada raditi jer stvarno mislim da bilo ko može biti biološki otac ili majka, ali potrebno je puno truda, rada i želje da bi bio roditelj. Osjetio sam olakšanje kada sam sve to javno rekao i zato bih volio da se tim osobama pomogne.
Vaš sljedeći projekt je otvaranje škole u Srebrenici. Koliko ste blizu ostvarenja tog projekta?
– To je moj cilj, ali kod nas je sve moguće. Kod nas neko nešto potpiše pa kaže da povlači potpis. Želim da to bude škola za svu djecu u Srebrenici, Bratuncu, okolnim selima. Možete me voljeti ili ne voljeti, ali ja radim najbolje što mogu za djecu. U Srebrenici, otkako se dogodio genocid, pa do danas, nije bilo prave želje ni za čim. Želim da ta srednja škola bude u službi obrazovanja djece i da, ako je moguće, traje zauvijek. Ne želim da se za pet mjeseci ili godinu dana škola zatvori. Djeca se ne pitaju, postoje sitni interesi, ali blizu smo dogovora.
BH Glas / Nacional
