Abdulah Sidran je veliko ime evropske književnosti. Autor je vrhunskih knjiga poezije, prevođenih na desetine svjetskih jezika.
Njegova briljantna proza “Otkup sirove kože” doživjela je petnaestak izdanja. Posljednja knjiga “Oranje mora” je već dvije godine najčitanija knjiga u BiH. Ovih dana je njegovo ime osvanulo na stranicama najznačajnijih evropkih medija. Naime, Sidran je potpisnik dokumenta Manifesto, kojim se Evropljanima šalje upozorenje od 30 vrhunskih intelektualaca. Među potpisnicima je i nekoliko nobelovaca i vodećih imena u javnosti evropskih zemalja. Pa, ipak, u BiH i na Balkanu on je svakako najomiljeniji pisac. Abdulah Sidran je svoj i naš bosanski…
Dolazi nam Prvi mart, Dan nezavisnosti. Prvo što pomislimo je da ga, naravno, neće priznati u RS-u.
SIDRAN: Trudim se da u sebi ne razvijam prejaku osjetljivost na datume, obilježavanja i slične manifestativne oblike naše kolektivne osjećajnosti. Naravno da ga neće priznati niko od onih koji je učinio sve da Bosna (BiH) ne postoji nikako, a kamo li kao nekakva nezavisna, samostalna i suverena geopolitička cjelina. O tome ne treba ni razmišljati. Taj politički subjekt, koji ne priznaje Prvi mart kao dan neovisnosti, koji je legitimaciju svoga punoljetstva izvadio i dobio u institucijama međunarodnog pravosuđa. Važno je ovo: sve te ideje zapravo su ideje XIX stoljeća, i mi ovdje trpimo posljedice vlastitog istorijskog kašnjenja. Danas, biti suveren znači samo jedno: Imati mjesto za stolom ! Ne postoje suverene geopolitičke cjeline u negdašnjem idealno tipskom smislu. Novac je postao Gospodar. On je Suveren, i sve se zbiva prema Njegovoj poganoj volji. Naše je da spasavamo i čuvamo ono što čini ljudski humanitet, kulturu i umjetnost kao jedini validan dokaz o postojanju neke civilizacije i ljudske zajednice u posebnosti vlastitog jezika, muzike, našeg humora…i ljubavi za ono što smo naslijedili od Predaka, s obavezom da to još ljepše i bolje predamo svojim potomcima.
Nedavno se pojavilo pismo upozorenja 30 najvećih evropskih intelektualaca o sudbini ideje ujedinjene Evrope. I inače, o sudbini kontinenta pred najezdom desnih radikalnih snaga. Vi ste jedino južnoslavensko ime na tom spisku najvećih. Šta se želi postići tom inicijativom? Jeste li imali dilema?
SIDRAN: Vidjevši imena poput Levyja, Kundere, Ljose, Kadarea, Rushdija, Herte Miler, Mihnika, čovjek se nema razloga dvoumiti. Mora mu biti čast naći se među osobama tako inspirativne uzvišenosti. Evropa preživljava svoje veoma mučne i teške dane. Manifestom se pokušava djelovati preventivno, ako za to nije kasno, a nepojmljivi duhovni mrak, što se nadvio nad sve njene žitelje, po svaku cijenu mora biti zaustavljen. Ideal ujedinjene Evrope je jedna od najgrandioznijih ideja čovječanstva. Od mjesta početka svjetskih ratova i najvećih tragedija, ta ideja je izrasla u ljudskim srcima kao najveća nada da je bolji svijet moguć. Sloboda, Jednakost, Bratstvo – dodajemo ovdje i neophodnu Pravdu – potrebniji su nego ikad. Zar ima iko ko ne vidi njeno drastično skretanje u “desno”, u kseonofobiju, rasizam i islamofobiju ? Pred tim pojavama, uime budućnosti čovječanstva, Evropa više nema pravo na kolebanje i šutnju. O tome, među potpisnicima nema bitnih razlika u mišljenju. Manifest se obraća doslovno svakom građaninu Evrope, apeluje na njegovu ljudsku savjest i pokušava u njemu probuditi odgovornost za sve – bukvalno sve ! – što se oko njega zbiva. Naravno, uglednici koji ovaj manifest potpisuju mogli su odabrati neku simpozijumsku formu svoga apela, ali je nesumnjivo djelatnije to što se obraća tzv. običnom čovjeku.
Šta nedostaje Bosni i Hercegovini da se konačno dostojno promoviraju njeni umjetnici i njene kulturne vrijednosti? Politika redovno ima ignorantski odnos prema kulturi i vi to žigošete. Ali, istovremeno neprestano upirete književnim prstom u probleme, smutnje i devijacije u kulturnom životu.
SIDRAN: S talasom tzv. demokratskih promjena, uvođenjem višestranačja, rušenjem jednopartijskog političkog sustava, na političkoj i društenoj sceni pojavile su se, na način masovnoga, a ne stranačko-političkog djelovanja, na način Pokreta, a ne Stranke, mnoge i najrazličitije društvene grupacije i slojevi, pri čijem se angažmanu kriterijumi kompetencije, a kamoli izvrsnosti, nisu nalazili u prvom planu. Mjesto kulture suvereno je zauzela subkultura, naši političari i državnici smatraju obaveznim sjediti u prvom redu na masovnom koncerti neke folk-zvijezde, dok ih teško možete vidjeti na koncertima ozbiljne muzike, otvorenjima veličanstvenih likovnih izložbi, a naše žalosne poetske večeri da ne pominjem. – Evo, neka se čitaoci ibrete, jer neće moći vjerovati, da su nama Sarajevske dane poezije svojim pametnim govorima otvarali Hamdija Pozderac, Branko Mikulić i drugi prvaci društvenog mišljenja i djelovanja tog vremena.
“Zapad“ još korača uspravno kao civilizacija koja promovira različitosti od sporta do kulture. Gledaš utakmice dva obična evropska tima i vidiš u malom jedan čitav svijet nacija i rasa. A onda se sjetiš da neprijatelji Bosne i Hercegovine stalno guraju ideju da je zajednički život nemoguć.
SIDRAN: Uvijek postoji većina koja zdravorazumski promišlja o svemu. Ali ta većina je uvijek šutljiva i manje agresivna. To je u nekim mirnim vremenima uvijek vrijednost, ali dođu neki periodi kriza u kojima je potrebna “glasnost” onih poštenih i razumnih. Ja očekujem kao i do sada, da i kod nas i u Evropi pobijede snage demokratije i evropskih ideja. Stalno nas ubjeđuju da zajednički život nije moguć u Bosni. Ako nije u BiH moguć zajednički život, kako je moguć u Evropi? Bilo gdje? I ti isti koji negiraju BiH, zagovaraju podjele među susjedima i komšijama, drže govore u kojima bi nas bajagi oni, djelitelji, vodili u Evropu, ujedinjenu Evropu. Ratove na tlu bivše nam domovine započeli su oni čija se osnovna idejna premisa sastojala od tvrdnje da različiti narodi ne mogu živjeti zajedno. Prema njima dakle – postojanje Planete Zemlje u Svemiru – nema nikakvog smisla.
Evropa bi morala djelovati otvorenije prema stanju u zemljama bivše Jugoslavije…
SIDRAN: Zemlje bivše Jugoslavije su dio evropskog bića. Dakle, svi mi smo tu negdje na prekretnici i u takvom stanju još u mogućnosti i sposobni da biramo sudbinu. Problem je što Evropa može svojim čvrstim i jasnim stavovima zaustaviti balkanske gluposti. Ona radije pokušava odobrovoljiti balkanske nacionalističke lidere. Ako se uporedimo sa vremenima iz osamdesetih, ni jugoslavenski narodi ne liče na sebe. Nije dobro da Evropa počinje ličiti na nas, bolje bi bilo da mi ličimo na Evropu. Sve je na Balkanu, u krajnjem, okrenuto protiv velike evropske ideje zajedništva.
Dakle, hoće li Evropa nama ili mi Evropi? Hoćemo li mi balkanizirati Evropu ili će se evropeizirati zapadni Balkan? Dakle, možemo li se otrgnuti iz ovog mraka i zajedno krenuti u tu evropsku budućnost?
SIDRAN: Evropa je površno prihvatila i potcijenila balkanske nacionalizme. Robovala je i robuje stereotipima koji se u svojoj pragmatici pretvaraju u laži i koriste kao sredstva opake političke, pa i oružane borbe. Balkan je njen dio, dio njenog tijela, ma koliko Evropljani mislili da to nije tako. Balkan je Antička Grčka, Mediteran, sve od čega evropska civilizacija započinje. Nama ovdje treba pomoći na način oštrog i bezuvjetnog distanciranja svega što koketira sa fašizmom. Evropa je samo na Balkanu dopustila totalni istorijski revizionizam onoga što je bila epohalna pobjeda Saveznika protiv Fašizma – i mi to ne možemo razumjeti. Ta infekcija još uvijek traje, ponekad poprima i užasavajuće oblike i razmjere – te je zato ovakva vrsta evropskog manifesta doslovno iznuđena, makar nas smatrali i očajnicima.
BH Glas / Razgovarao: Sead OMERAGIĆ
