Na zidovima džamije u Kopenhagenu su osvanuli grafiti. Crnim sprejom po bijelim zidu, divljaci su izrazili svoj rasizam, svoju islamofobiju, svoju neljudskost na jedinoj džamiji u Danskoj koja ima minaret
Volim grafiti. Odavno. Cijela kultura, ili preciznije supkultura, ovog neformalnog javnog izražavanja mi je intrigantna. Znam da nisam jedina, ali i znam da sam među rijetkim koji podnose urbano življenje u betonskim džunglama samo zato što ih negdje čeka grafiti, samo zato što nikad ne znamo na kojem zidu će osvanuti novi slikovni iskaz ili iza kojeg ćoška nas čeka neki prelijep pisani stav koji će nas nasmijati i koji ćemo rado dugo pamtiti.
Grafiti je nepredvidljiv, nestašan je i pun je iznenađenja. Grafiti je sloboda. Grafiti je kao tajni sporazum između grafitera i onih koji su očarani ovim vizuelnim dekoracijama prostora. No, znamo da svaka medalja ima dvije strane.
Jer grafiti je i vandalizam. Ilegalan je. Podmukao. Oštećuje i nanosi štetu. Ponekad prouzrokuje bol. Jer, ponavljam, grafiti je nepredvidljiv, nestašan je i pun je iznenađenja. Grafiti je sloboda. I nikad ne znamo na kojem zidu će osvanuti novi slikovni iskaz ili iza kojeg ćoška nas čeka neki preodvratan pisani stav koji će nas rastužiti i koji ćemo htjeti što prije zaboraviti. Grafiti je kao vidljiv nesporazum između grafitera i onih kojima se gade ove vizuelne kontaminacije prostora.
U protekloj sedmici, tačnije u četvrtak, na zidovima džamije u Kopenhagenu su osvanuli grafiti. Crnim sprejom po bijelim zidu, divljaci su izrazili svoj rasizam, svoju islamofobiju, svoju neljudskost na jedinoj džamiji u Danskoj koja ima minaret.
Simboličan akt, sasvim realan bol. Malignost fraza mi ne dozvoljava da ih ovdje navodim, pogotovo ne crno na bijelo. Prepune su mržnje i zla. Tim jednim kratkim nedjelom – a da se ne varamo, trebalo im možda minut da obave taj posao – u nama se opet vraća ona dugotrajna nesigurnost, strah i razočarenje.
Spas, utjehu i nadu bih (možda) mogla naći u tome da nisam uspjela pronaći niti jedan primjer podrške ovom vandalizmu, a bezbroj protivnika sam pronašla. Mogle bi me utješiti izjave koje date u ime solidarnosti, dobrosusjedskih odnosa, tolerancije i razumijevanja nakon ovog događaja.
Moglo bi me utješiti i to da su se povodom džume okupili mnogi građani da pruže podršku svojim muslimanskim sugrađanima, donoseći transparente ispisani prelijepim riječima i frazama. Moglo bi me sve to utješiti. Ali ne može, neće. Jer ovo nije prvi put, a bojim se da nije posljednji. Jer zidovi su uvijek predstavljali savršenu površinu za slanje raznoraznih poruka, a ima još zidova u Danskoj, u Evropi, u svijetu – ima ih mnogo sa natpisima, još više ih je praznih.
Kao centralni aspekt savremene urbane kulture, grafiti imaju veliko kulturno i socijalno značenje jer su oblik neformalne i alternativne svakodnevne međuljudske interakcije i komunikacije, i zato ih trebamo objasniti i shvatiti kroz sociokulturnu prizmu. Nadalje, ukoliko grafiti predstavljaju neki oblik kulturnog naslijeđa – materijalnog kao i nematerijalnog – kao što mnogi stručnjaci tvrde, onda se trebamo suočiti ne samo sa ovim grafitima već i svim grafitima koji su izraz ponovnog rasta fašizma.
Jer nestati će ovi grafiti u Kopenhagenu, neko će ih ukloniti ili očistiti, a ideologija ostaje. Ilegalni natpisi na zidovima su često kratkotrajni, njihovo postojanje je fragilno i trenutno, iako su utjecajni – i u dobru i u zlu.
No, u nama trebaju da ostanu tragovi grafita, naročito ovih nasilnih. Kada takvi nestanu, trebamo ih se dugo sjećati ne bili ih ozbiljno shvatili. Oni su dio i odraz naše stvarnosti, naše kulture, naše povijesti i moramo da ih smatramo kao takve. Ako ih zaboravimo u momentu kada ih neko ukloni, nećemo nikada pronaći adekvatan i prikladan način da prebrodimo šta piše na zidu.
A. B. / BH Glas
