Dvadeset i pet godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, nesposobnošću srpske i hrvatske političke klase da Bosnu i Hercegovinu zamisle kao nezavisnu državu ili bilo šta više od dodatka njihovih velikosrpskih i velikohrvatskih projekata, nastavlja se potkopavanje stabilnosti u regiji, navodi u analizi direktor Memorijalnog centra Srebrenica Emir Suljagić.
Bilo je to u septembru 1995. godine, kada se Richard Holbrooke u pratnji Petera Galbraitha, tadašnjeg američkog ambasadora u Hrvatskoj, u Zagrebu sastao s hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom. Holbrooke je upravo stigao iz Beograda s eksplicitnim instrukcijama američkog State Departmenta da zahtijeva od Tuđmana da okonča zajedničku ofanzivu Armije Bosne i Hercegovine i Hrvatske vojske u zapadnoj Bosni.
Pretpostavljalo se da bez artiljerijske podrške Hrvatske vojske Armija BiH – samo dvadesetak kilometara izvan glavnog grada pobunjenika – neće moći ući u Banju Luku. U trenutku jedinstvene iskrenosti za diplomatu, Galbraith je objasnio svoja i Holbrookeova razmišljanja u intervjuu koji je dao godinama kasnije:
“Bio sam jastreb, zagovarao sam vojnu intervenciju, vojno rješenje. Ali, u tom sam trenutku imao dvije sumnje: jedna je bila izbjeglička populacija iz zapadne Bosne i Krajine, kao i lokalno stanovništvo, budući da sam već vidio Hrvate na djelu. Istina, grad je bio u rukama ljudi koje smatram fašistima, ali tamo je bilo normalnih ljudi, žena i djece, nevinih ljudi.
Bio sam zabrinut zbog mogućih posljedica izbjegličkog vala od 400.000 ljudi koji će se raseliti (…) i katastrofe koju bi mogao prouzrokovati. Druga je bila da bismo jedan problem zamijenili drugim. Drugim riječima, da li bi Tuđman predao Banju Luku kad bi je osvojio? (…) Razgovarali smo o tome i došli do zaključka da Tuđmanu treba reći da prestane. Holbrooke mu je to rekao. (…) Bila je to vrlo teška odluka i da smo se osjećali drugačije, odlučili bi drugačije. Ponekad se historija ne pravi velikim, pažljivo promišljenim strateškim odlukama, već samo tako.“
U srpskom vojnom porazu u zapadnoj Bosni u jesen 1995. godine nije bilo ništa neizbježno. Zapravo je bosanska vlada, s obje ruke vezane na leđima tokom rata, bila pod snažnim pritiskom administraciie Billa Clintona da u sedmicama nakon pada Srebrenice, koja je bila zaštićena zona UN-a, žrtvuje teritorijalni integritet zemlje.
U svakom slučaju, rat je završio neposredno pred Banjom Lukom i Prijedorom. Prijedor je specifičan jer je bio mjesto mreže koncentracionih logora koji su definisali genocidnu prirodu srpskog projekta u Bosni i Hercegovini zamaskiranog u rat.
Danas također nema ništa neizbježno u miru u bivšoj Jugoslaviji. I u Beogradu i u Zagrebu dolazi do porasta revizionizma, pri čemu obje države aktivno provode svoje ratne planove u Bosni i Hercegovini. Kroz obavještajne i diplomatske operacije, kao i kulturne i obrazovne politike, ti akteri nastoje dodatno kooptirati srpsko i hrvatsko etničko stanovništvo u zemlji. Zajednički nazivnik njihove politike u Bosni i Hercegovini (jedva da postoji nešto drugo oko čega se Srbija i Hrvatska slažu) jest da Bosna i Hercegovina može postojati samo kao zbir tri etničke zajednice – ako uopšte treba postojati.
Dvadeset i pet godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, nesposobnost srpske i hrvatske političke klase da Bosnu i Hercegovinu zamisle kao nezavisnu državu ili bilo šta više od dodatka njihovih velikosrpskih i velikohrvatskih projekata nastavlja da podriva stabilnost u regiji. Nacionalističke političke i intelektualne snage i u Beogradu i u Zagrebu jednostavno su iščekale liberalni poredak koji je bio podloga regionalnog uređenja, samo da bi ponovno usmjerili pogled na Bosnu i Hercegovinu.
Međutim, kako je nedavno istakao Janusz Bugajski, saradnik Fondacije “Jamestown”, projekat se više ne vrti oko “etničkog ubijanja, masovnog protjerivanja i teritorijalnog osvajanja“. Umjesto toga, evoluirao je u tajnu operaciju, koja se temelji na načelima “skrivenosti, fleksibilnosti i strpljenja“.
Preferirana taktika Hrvatske je daljnje “zarobljavanje“ zemlje, zaobilaženjem i izoliranjem Bosne i Hercegovine na međunarodnom planu, ili infiltriranjem i otvorenim podrivanjem državnih institucija poput pravosuđa, izbornih tijela i obavještajnih službi.
Srbija, s druge strane, provodi politiku puzajuće okupacije i kooptiranja vitalnih sektora dijelova zemlje s većinskim srpskim stanovništvom: energije, obrazovanja i državljanstva. Srbija i entitet bosanskih Srba u BiH nedavno su proslavili prvi zajednički “Dan srpskog jedinstva“ usklađivanjem kurikuluma osnovnih škola za maternji jezik, historiju, geografiju i znanje o prirodi i društvu.
Obje se zemlje također naoružavaju alarmantnom brzinom. Prije nekoliko sedmica vijest da Srbija želi kupiti tursku bespilotnu letjelicu Bayraktar TB2 izazvala je zaprepaštenje u Bosni i Hercegovini. Hrvatska je također usred modernizacije vojske: nabavila je njemačke haubice, američke helikoptere Kiowa i nekoliko stotina MRAP-ova, a usto je u potrazi za borbeniom avijacijom.
Malo se može učiniti kako bi se ublažili i srpski i hrvatski planovi za Bosnu i Hercegovinu. Velikodržavni projekti – dojučerašnji ministar obrane Srbije Aleksandar Vulin nedavno je elaborirao “srpski svijet“, vanjskopolitičku doktrinu srodnu “ruskom svijetu“ – i temeljne ideologije dio su društvenog i političkog glavnog toka u obje zemlje i proizlaze iz procesa izgradnje nacije u 19. vijeku.
Nijedna od njih ne može se zamisliti bez polaganja prava na bosansku teritoriju ili narode. Jedini učinkovit način da se spriječi realizacija ovih planova je osigurati da troškovi bilo kakve avanture nadmašuju potencijalnu korist.
Franjo Tuđman je početkom 1994. godine napravio preokret, postavši (još jednom) bosanski (polu)saveznik. To nije bio rezultat međunarodnog pritiska, već je odražavao činjenicu da su vojni i finansijski gubici pretrpljeni tokom bosanske pustolovine postali nepodnošljivo visoki.
Slobodan Milošević nije vršio pritisak na Radovana Karadžića i bosanske Srbe kako bi mu dali ovlaštenje da pregovara u njihovo ime jer je obećao Holbrookeu, već jednostavno zato što je Peti korpus Armije BiH s bio na periferiji Banja Luke.
Drugim riječima, i u zaključku, najvažnija lekcija 25 godina nakon završetka rata u bivšoj Jugoslaviji jeste da je održivost mira ovisna o međunarodnoj, nacionalnoj i lokalnoj predanosti da se brani postojeći regionalni aranžman. Ideja da je moguće mirnim putem razbiti Dejtonski mirovni sporazum istovremeno je cinizam i zabluda.
U Nagorno-Karabahu nedavno smo svjedočili kako se zamrznuti sukobi mogu „odmrznuti“ preko noći. Međutim, ako se to dogodi na Balkanu, niko neće moći reći da je bilo preko noći.
Autor: Dr. Emir Suljagić / Anadolija
Autor je direktor Memorijalnog centra Srebrenica. Honorarni je predavač na Odsjeku za međunarodne odnose Internacionalnog univerziteta u Sarajevu (IUS). Suljagić je i autor dvije knjige: “Etničko čišćenje: politika i nasilje – srpska kampanja etničkog čišćenja u bivšoj Jugoslaviji“ i “Razglednica iz groba“
