Koja smo mi sila, koja smo mi snaga, koliko se kvaliteta krije u dragom bosanskom insanu
Ne znam kako u drugim zemljama počinje rat. Nas je zatekao iznenada i na spavanju.
Nismo jasno osjećali tu agresiju vojske izvana, koliko se cijeli naš unutrašnji svijet okrenuo naizvrat i baš kao kod majica, što se traže rukavi, otvor za vrat, ispravlja zasukano, tako smo i mi naš život morali upraviti, da ponovo valja i da nečemu služi.
Preko noći je drag komšija, koji ti je preko tarabe pružao sočne jabuke, promijenio potpuno ćud i postao sasvim druga osoba, otvarajući nasilno vrata tvog doma, sa puškom uperenom u tvoje najmilije.
I nastavnik, onaj što te učio, iznenada nije bio u školstvu više, nego ažurni službenik deportacije stanovništva iz grada.
Neko od nas je izašao, a neko bome i dobro “zaglavio”.
Slijedila su saslušanja, šamari, udari kundaka i gaženje teškim čizmama. Otimanje imovine. Logori, silovanja i masovne egzekucije!
Svi smo imali svoj način da preživimo, jer nema dvije sudbine ljudske, da su iste i koliko god se činile slične, emotivno su doživljene drugačije
I tako…i prije nego smo bili svjesni šta nam se dogodilo, bauljali smo sneni evropskim drumovima, bez prtljaga i pokrivača
Nismo znali, hoće li se neko smilovati i pružiti nam utočište, da ponovo dočekamo da imamo svoj krov nad glavom.
Mi vrlo malo pišemo o onom što smo doživjeli, ali je i normalno i treba vremena, da se sve u nama “slegne”.
Većina nas je u Zapadnu Evropu došla i gola i bosa.
Naravno, bilo je ljudi koji su imali i kofere i auta, sve zavisno iz kojeg kraja Bosne smo protjerani.
Često pomislim:
“Dobro je iko od nas ostao upameti!”
Plakala su djeca, jecale su drhtave staračke brade, krajevi mahrama nikada se nisu sušili od suza.
Briga najveća za one što su ostali, a briga i kako ćeš se snaći u tuđoj zemlji.
I najosnovnije ljudske potrebe, morale su se odobravati preko kancelarije Crvenog krsta, a život većine nas je proticao u malim sobicama, gdje su nerijetko boravile i dvije porodice.
Juče sam bila u gradu, gledala jesenje cipele da kupim.
Nema kakvih nema, a meni nešto “zapele” za oko jedne žute, ravne.
Dodirnem ih, a ona koža se nekako savija oko ruke, mekana, lijepo obrađena.
U tom dodiru mi je lelujala cijela ova priča.
Na um palo mi je, kada nam je Crveni krst podijelio odjeću prvi put, pa došle gotovo iste takve cipele u jednoj kesi, ali sasvim drugog kvaliteta, Bog dao tvrde, hodaš u njima isto kao na štulama.
Nemaš drugih, jer dugo nismo imali novca, pa bismo se onda snalazili, kako je ko znao i umio.
Što vam ovo pišem?
Pišem jer su mi te cipele simbol opstanka nas Bosanaca, da i pored teških godina i uslova koji nisu uvijek bili najbolji, da smo bili u stanju stisnuti zube i hodati, nikada ne posustajući, džaba što su cipele bile krute i tvrde, a žuljevite noge se uveče hladile u lavorima u izbjegličkim sobama.
Borba iz dana u dan, za sebe, za svoju djecu, za naše najmilije, koji su ostali u Bosni.
Danska -bosanskohercegovačka zajednica je zaista pravo malo čudo.
Odavde gotovo svakodnevno idu školske stolice, medicinska oprema, invalidska pomagala, puni kamioni, a baška novčana pomoć, gdje čim se začne neka akcija, bude gotovo odmah i završena, jer mi možemo i mi hoćemo!
Uspravni, složni, ponositi.
Krčimo sve one staze, koje su silom prilika zarasle, ne kritikujući puno, nego radeći i stvarajući.
Naša djeca su odavno fenomen u ovoj zemlji, jer su u prosjeku obrazovaniji od etničkih Danaca, a evo još jedna grupa “prijeti” da se ugura na pobjedničko postolje, a to su naši ljudi, mlađe i srednje životne dobi, koji su se svestrano i aktivno uključili u politiku, želeći da im drugi “ne kroje kapu”, nego da sami učestvuju i određuju kvalitet života u ovom društvu.
Ne malo sam ponosna na moje zemljake, koji su svojom “slikom” juče obigrali svijet.
Naši ljudi na predstojećim opštinskim izborima.
Neka milina mi je ispunila grudi i sama sebi od juče govorim:
“Koja smo mi sila, koja smo mi snaga, koliko se kvaliteta krije u dragom bosanskom insanu:
– od logorskih udaraca do stiska ruke Danskog državnog ministra,
– od teškog djetinjstva, bez škole i prava učenja danskog jezika, do najviše diplome visokog obrazovanja,
– od potištenog, sjetnog osmijeha do samopouzdanja i samouvjerenosti govornika…
i to sve u teškim, krutim kondurama, koje se nisu prilagođavale nozi, nego se noga morala svići na njih i puna ožiljaka i kvrga utabati put, jer uspjeh se nikada ne dobiva, sve se mora zaraditi i steći i svaki korak osjetiti.
Zrno po zrno pogača, jake bosanskohercegovačke zajednice širom svijeta, jaka i sigurna i matična država!
Ljudi naši dragi, ponositi Bošnjani ovog društva, neka vam je sretno i nadam se da ćete i do Parlamenta, osmijehom i voljom i drugima osvjetljavati put!
Autor: Mediha Omerović Smajlović
