Ja istinu prezentujem, nadajući se da kada se radi nešto pozitivno, da to jednom mora uroditi i plodom, a želja mi je da Bosna doživi političku i ekonomsku renesansu i postane dio savremene evropske budućnosti
U organizaciji Aulum Højskole, 26. oktobra sam bila pozvana kao gost, da ispričam nešto o svom životnom putu, naročito devedesetim, kada sam nastojeći da spasim svoj život, stigla do Danske.
“Højskole” nema prevod na bosanski jezik, ali je institucija, gdje ljudi rezervišu boravak od nekoliko sedmica ili mjeseci, da bi se naknadno obrazovali i proširili svoje znanje iz neke oblasti. Ovo je i prvi put da se jedna obrazovna institucija zainteresuje za moju životnu priču.
Razlog zbog čega prihvatam poziv je što želim da svjetska, prvenstveno evropska javnost usmjeri svoj fokus na zbivanja u Bosni i Hercegovini, kroz edukaciju građana i na taj način utiče na svoje političare, da Bosni i Hercegovini pomognu uključenje u moderne evropske integracije, što ja od srca želim.
Drugi razlog je što želim danskom čovjeku, približiti sudbinu unesrećenih ljudi, koji ovih godina, lutaju evropskim drumovima, pojašnjavam im srčano, da niko ne bježi od vruće pogače, apelujući tako na bolje razumijevanje i toleranciju u društvu u kojem živim.
Treći razlog je što ne želim biti dio sveopćeg sivila, gdje ljudi čekaju da im se servira istina i ponude riješenja.
Ja istinu prezentujem, nadajući se da kada se radi nešto pozitivno, da to jednom mora uroditi i plodom, a želja mi je da Bosna doživi političku i ekonomsku renesansu i postane dio savremene evropske budućnosti.
U prisustvu oko 80 ljudi, koji su pomno pratili moje izlaganje, imala sam jedno fantastično veče, i što se kaže da je u trenutku “rajsingla” pala na pod, čulo bi se.
Mislim da ono što ljude najviše imponuje je moj osmijeh bez ljutine i moja ljubav prema životu bez gorčine.
To je biljeg moje vjere, to je pečat moje zemlje Bosne.
Sve su to umotali zagrljaji ” mojih ljudi”, mojih drugova bračnog para Kolčaković, Sanele i Remzudina, koji su nakon napornog radnog dana, po kiši i mraku, prešli stotine kilometara, da mi daju podršku.
Lijepo veče je upotpunilo prisustvo i moje šefice, koja je nekolicini učesnika ispričala, da smo “samo” kolege i to Dance čini neprikosnovenim pobjednicima u svjetskoj utrci, da se da priznanje svakom čovjeku na osnovu učinka, marljivosti i ljudskih osobina, a da se ne hvališe znanjem i titulama.
Na kraju predavanja, prišao mi je jedan gospodin i zamolio da mi postavi nekoliko pitanja, na šta sam naravno rado pristala.
Iz razgovora sa njim shvatila sam, da sve što je danska štampa o meni objavljivala, on je našao i pomno pročitao, gdje je svaki detalj zapamtio, sa nevjerovatnom tačnošću.
Ovo navodim zbog činjenice, koliko je važno ono što pišemo i govorimo i koliko ljudi to prati, a da i ne znamo.
Predavanje je trajalo dva sata, a da nam je prostor bio dozvoljen, mogli smo na to “nakalemiti” još dva.
Danci su željni priča o Bosni.
Možda se nekom čini apsurdno, ali ja znam da se čuda ne dešavaju i da samo našim angažmanom, možemo doprinijeti za bolje sutra, nas Bosanaca, ali i cjelokupne svjetske situacije.
I na kraju dok je kišilo i tijelo drhtalo od uzbuđenja, kada ih na rastanku zagrliš, a već ti strašno nedostaju.
Moji Bošnjani, moja krv i sudbina u ljudima, koji razumiju i osjećaju važnost moje misije i trenutka, uz fišek čaja ubranog pod nadzorom bosanskog sunca i tegla puna suhih šljiva, koje su se kao po komandi u danskom Aulumu, uzmirisale nebom mog Rudog i mog Višegrada.
I na kraju samom jedno zahvalno srce, koje ovo piše, ne malo uzbuđeno od topline susreta i neprocjenjive vrijednosti, iskrene ljudske podrške.
Autor: Mediha Omerović Smajlović / BH Glas
