Neko je danas izdahnuo zadnju ovozemaljsku nafaku, a nekoga plač novorođenčeta blagoslovio suzama u zoru.
Neko je vazdan dočekivao na kućnom pragu i zagrljajem smirivao emocije.
Neko je po adetu na tablju stavio baklavu, kako je činio cijeli život i kada je kahva kućom zamirisala, zamišljao smijeh svojih najdražih, dok je tišina odjekivala sobom.
Pogrbljenim prstima, kao od srca odsječenim patrljcima, gladila je Mati šare na dimijama, umjesto paperjaste kosice oznojenog čela evlada, svog evlada.
Neko je umornih nogu krenuo tamnim bolničkim hodnicima , dok su koraci razbijali onu gutu zle slutnje u grudima.
Neko je čeznuo za pomirenjem i oprostom i kada se cijeli svijet sjatio oko njega i čestitao mu, njemu je samo ta osoba bila pred očima i bolno kucala u grudima.
Ljudske sudbine, kao niti širom dunjaluka.
Praznici, koji nas spajaju i otvaraju dušu.
Kada nam se nešto uskrati, kada nam nešto nedostaje, otvaraju se nove mogućnosti i prijateljstva.
Nikada jedna tuga nije vrijedna, da teče i da ugasi sreću, koja plamti u svačijoj duši.
Život je kao autobus . Izlazimo, ulazimo.
Stanice. Sve jedna na drugu liče.
Nekada i pogriješimo, ne znamo gdje smo.
Nekad se slatko smješkamo u udobnom sjedištu, nekada zauzmemo i dva, ne obazirući se da li još neko pored nas može da se smjesti.
Ali okuke su opasne, pogotovo ako je sjedište poluprazno.
Raskalašenost može iznenada postati kaznom.
Nisu u nama praznici. Nisu to blagdani.
To je vrijeme kada se obaziremo, motrimo, razmekšavamo ljudske duše, darujemo ih onim što je u nama najljepše.
Približavamo daleko
Upoznajemo nepoznato
Tražimo neotkriveno
Čeznemo izgubljeno
Govorimo neizrečeno
Popravljamo pokvareno
Pipamo nedodirljivo
Slutimo nedogođeno
Pomjeramo teško
Volimo!
Volimo da ne bolimo. 💙
BH Glas / Autor: Mediha Omerović Smajlović
