Hajdemo mi biti primjer, kakav bi “naš narod” trebao biti i nemojmo suditi drugima, već prvenstveno sebi
Kakav je to “naš narod”? Ko smo “mi”, “šta smo”, kakve osobine imamo? Ko to ima pravo reći i tvrditi?
Ja, sigurno ne! Jednostavno, libim se opisivanja i korištenja zaključaka, kakav je “naš narod”.
Jer šta god bih napisao, lagao bih, a to je izuzetno neodgovorno, etički i moralno, kako prema čitaocima, tako i prema sebi.
Zašto? Jer jednostavno ne znam, kakav je “naš narod”.
Mogu da konstatujem, da velika većina, koja se upusti u opisivanje i analizu “našeg naroda”, veze s’ vezom nema o čemu uopšte govori.
Mogu ja dati mišljenje, na osnovu svojih ličnih zapažanja i iskustava, ali to samo govori o mojim ličnim zapažnjima i iskustvima.
Ne znam od koga da dolaze, takve stavove o “našem narodu”, kritičan čitalac nikada ne smije progutati kao objektivnu činjenicu, koja se može koristiti kao generalizirajući zaključak o svojstvima jedne cijele populacije – tj. “našeg naroda”.
Mogu postojati neki indikatori, koji ukazuju, da je insan u pravu pri svojoj tvrdnji, ali sve to jesu i uvijek će ostati samo anegdotski dokazi, koji su u biti lažne naučne hipoteze, koje nikada ne mogu dovesti do validnog, upotrebljivog zaključka.
Takve vrste dokaza i tvrdnji samo dovode do željenog zaključka oslanjajući se u velikoj mjeri ili u potpunosti na lično svjedočenje.
Zar insan, koji je cijeli život samo vidio crne ovce, može pouzdano tvrditi, da su sve ovce na Dunjaluku crne?
Osjećaji, pretpostavke, vjerovanje su jedna stvar, a znanje je nešto sasvim drugo.
A, ne bih se ni usudio i iz jednog drugog razloga.
Sve bi to, na kraju krajeva, opisivalo, ko sam ja kao osoba; moje težnje i sklonosti, putem projekcije kao mehanizma odbrane, da prikažem svoje želje, impulse ili sadržaje podsvijesti, neprihvatljive za moj ego, projektujući ih na druge, nesvjesno opisivajući sebe.
“Naš narod” bi time vjerovatno bio loš, kada bih bio ogorčen; duševan, kada bi me drmao sevdah i prelijep, kada bih uživao u dobrom raspoloženju.
Kakav je “naš narod”, ostavimo antropolozima i sociolozima, a hajdemo mi biti primjer, kakav bi “naš narod” trebao biti i nemojmo suditi drugima, već prvenstveno sebi.
Krenimo od sebe prvo! Ipak smo mi svi ravnopravne osobe, koje imaju svoju savjest, svoj intelekt i razum.
Ipak mi najbolje poznajemo sebe.
Ipak smo svi mi samo ljudi!
BH Glas / Dino Čopelj
