I mnogo puta srcem
gromoglasno kažemo, “Mi, mi, mi!”,
dok iz klanca izopačenog razuma
odzvanja, “Ja, ja, ja!”
Samo nebo je granica
našoj priči,
šta sve moramo,
na šta sve ovo liči,
kako trebamo,
kuda,
kojim putem krenuti
i niko ne pita,
ko je taj “neko”,
koji uvijek nešto, negdje
treba pokrenuti,
te ko nam je sve kriv,
što ne učinismo ono,
što uraditi htjedosmo.
Jesmo li bili manje pametniji
ili jednostavno ne smjedosmo.
Ave sudbino,
pozdravljaju te
imperatori imperativa,
centurioni pluskvamperfekta,
perfekti perfekta.
Eh, kako bi samo
sve drugačije bilo,
da smo.
Sigurno bolje,
samo da nam drugi “neko”
ne uze ono malo volje.
Taj opasni neko,
koga svugdje ima,
kome baš sve štima
od koga nikad ne znamo,
šta će nas snaći,
dok ga u labirintu izgovora
probamo naći.
Lažu kad pišu “Acta, non verba”,
kome još to treba.
Pi!
Daj hljeba, igara
i “What’s in it for me!”
Tako, sjedimo,
besjedimo, razmišljamo,
gdje ćemo kosti ostaviti,
dok odlučno gledamo
ka posudi od srebra,
iz koje miriše naš slijedeći cilj,
svježe pečena janjeća rebra.
Autor: Dino Čopelj
