Ništa insana ne može podsjetiti,
koliko je mali, skrušen i ranjiv,
kao što to dženaza može učiniti.
Kad zaplačeš zbog onih
i sa onim, koje voliš,
kada vidiš one, koje poštuješ,
kada se ispričaš poslije sa onima,
koji u tvom srcu posebno mjesto imaju,
tada shvatiš, da si samo gost
na ovome svijetu intriga
i da je svo zlato što u rukama držiš
sasvim nebitno,
jer tvoje je jedino ono,
što iz ljubavi od srca daš.
Sjetiš se života Muhameda alejhiselama,
riječi ljubavi Šemsa od Tabriza, kadesallahu sirrehu,
poezije života velikog Rumija, kadesallahu sirrehu,
pa se u momentu ovaj svijet učini,
kao utroba ulješure silne u kojoj je insan
grijehom i slasticama dunjalučkim zarobljen.
Misli lete Junusu alejhiselamu,
uplakane oči gledaju u nebo,
um i srce pokorno dove,
“Nema Boga osim tebe, Slavljen neka Si,
ja sam se prema sebi ogriješio.”,
dok duša i tijelo utjehu traže
u riječima Allaha džellešanuhu,
“eto, tako Mi spašavamo vjernike.”
Autor: Dino Čopelj
