Prijedor je za mene grad ljudske patnje, grad logora, logora u kojima su i žene bile zatočene, silovane, zatim ubijane.
Prijedor… vidim jasno iznemogle izbezumljene muškarce, sa rukama prepletenim na potiljku kako u stroju koračaju do “Bijele kuće”.
Pljušte po njima udarci kundaka i teških vojničkih čizama, a oni preplašeni uvlače glavu u ramena, ne bi li tako zaštitili lice.
U nas su se, meni se čini, uvijek više stidjeli oni što su razbijenih zuba modrice nosili, nego oni što su ih grubim šakama nanosili!
Prijedor je za mene grad ljudske patnje, grad logora, logora u kojima su i žene bile zatočene, silovane, zatim ubijane.
Djeca… po istom postupku, bez milosti i pomilovanja.
U nas u Višegradu nije bilo takvih klasičnih logora.
Svi objekti su bili staništa za smrt, dok se Drina oko mosta malo ne razbistri od velikih crvenih mrlja ljudske krvi, a i zbog Centrale negdje dolje nizvodno, čije turbine nisu mogle da se okreću i prave struju, od mnoštva prepriječenih, zaklanih ljudskih tijela.
Smrt se propuštala u smjenama.
Do Perućca i nema dalje…
Trenutno je to najveća masovna grobnica u Bosni i Hercegovini , koja bi trebala biti isušena, a kosti ljudi iznešene i dostojno pokopane, ali umjesto toga isušena je nažalost želja u ljudima da se to dogodi.
Nema niko od nas Višegrađana, koji u Drini nema kosti najmilijeg svoga, jer genocid u Višegradu je bio strašan.
Vuče korijene još iz drugog svjetskog rata, a Drina kosti čuva i stare i nove.
Nekada se čudim da ne stane ili se potpuno ne zaledi od količine ljudske boli… jer nisu u Višegradu stradali samo muškarci, koji su se mogli boriti i braniti.
Bile su to mahom žene i djeca, muškarci starije životne dobi ili dječaci, kojima je paperjasta brada žudila za ljetom i okusom djevojačkih usana.
U velikom broju.
Postoje porodice koje su ‘92 potpuno zatrte.
O njihovoj sudbini ne može niko ništa reći.
Nema jednostavno niko da imena pobroji i zapiše. … ali imaju imena:
Žena, koje su politikom agresora sistematski silovane, a zatim ubijene.
Zašto?
Zato da se nikada ne vratimo!
Djece, koja su odvajana od roditelja, bačeni s Mosta u rijeku i kao glineni golubovi pucani u letu.
Zašto?
Zato da se nikada ne vratimo!
Muškaraca, starijih, mladića, vjerskih službenika, kojima je pri svjetlosti dana prerezan grkljan, dok su dječije oči prolaznika bile svjedoci.
Zašto?
Zato da se nikada ne vratimo!
Naš grad zove, Drina moli da se očisti, da se ljaga skine sa njezina zelenog tabuta.
Ćuprija moli, ali se nikada ne može očistiti, jer je krv usidrena u kamen i danas danile joj kapljice kiše osvježe boje.
I neka je tako…
Treba da stoji, opominje i napominje šta može komšija komšiji da učini, da jedan cijeli narod i njegova kultura, nestane sa ovih prostora.
Prijedor i Višegrad su braća.
Braća, gradovi “djecoubica”!
Jedan na istoku, drugi na zapadu.
Jedan se diže, drugi potanja.
Jedan se bori, drugi se predao.
Jedan podsjeća, drugi zaboravlja.
Jedan se uzvisio i cijelu Evropu budi,
blještavilom bijelih traka,
drugi ni ružom jednom nebo višegradsko ne zapara!
Zašto?
Kosti Drine ne čekajte više, nismo vam se vratili!
BH Glas / Mediha Omerović Smajlović
