Godina koja odlazi odnosi još jednog novinara, novinara “u krvi”. Umro je Mugdim Galijašević, kojeg smo svi zvali Galija, prema njegovom prezimenu dakako. Iako, evo, dok nastaju ovi redovi, čini mi se da je taj nadimak uz njega srastao jednostavno zato što je cijeli njegov život bio okean tinte, u koji je on, iz svoje lađe, umakao pero i pisao, pisao, pisao.
Urednik
Do posljednjeg daha, ali ne simbolično rečeno. Jer, iako je dugo bio teško bolestan, i o svojoj bolesti redovno izvještavao na društvenim mrežama, pa i svoj posljednji odlazak u bolnicu je prije nekoliko dana objavio, Galija nikada nije prestao pisati.
Ti kratki “fejzbučni” zapisi bili su njegov novi znak i zrak koji mu je nedostajao i zbog kojeg ga je njegova voljena supruga Višnja malo, malo pa pratila u ambulantu. I otud bi se Galija javljao svojim brojnim Fb prijateljima, u zemlji i van nje, koji su ga podržavali, bodrili, hrabrili.
Decenijama je radio u Oslobođenju. Sjećam se, dok je bio urednik Sarajevske hronike, ne dao Bog novinaru da dođe na jutarnji sastanak a da nema najmanje nekoliko tema koje će sigurno uraditi, pored onih koje još od njega dobije. Znao je kako diše svaka ulica Sarajeva i novinari su morali isto to znati. Bio je godinama i na desku, a desk je, u vrijeme zlatnog doba printanih medija, uvijek bio srce novina. Na desku su mogli raditi samo oni koji imaju najviše informacija, koji znaju pisati i koji znaju prepoznati važnu, istinitu vijest. Najizdržljiviji.
Kad sam tek došla u ove novine, bilo me je pomalo strah susreta sa njim, jer, znala sam, Galijin prefinjen ukus ne trpi gluposti. On nikad ne bi pustio tekst samo da bi popunio rupu, pustio bi ga samo ako tekst stvarno vrijedi, a pri tome je gotovo nemoguće bilo da mu promakne slovna greška. Perfekcionista.
Da, mnogo sam novinara u svome životu upoznala i za mene je osnovna podjela svih njih po tome s koliko strasti prilaze svome poslu. Galija je svakako bio u vrhu grupe onih koji su živjeli za tekst, za novine, za čitaoca.
Pričao je da se s novinarstvom zbližio još dok je na svojim leđima nosio ruksak s novinama koje je prodavao po sarajevskim naseljima, od Bistrika, Alifakovca, Mahmutovca… Oca nije ni upoznao, jer ga je smrt od njega otela prije nego što je rođen, a što je na neki način odredilo njegov život. I ta prodaja novina jedinog muška u porodici, makar to bilo i dijete, dešavala se stoga što je htio pomoći majci i sestri. On je i tada brinuo. Od oca mu je ostao i prsten, koji nikad nije skidao, i priča o tom prstenu na neki način je Galiju uvela u svijet književnosti.
Knjige
Kada je jedan poznati intelektualac pročitao tu priču, rekao mu je da on mora pisati knjige, i tako je nastala prva, “Suze na mezaru”, koja je doživjela više izdanja, prevedena na turski… Slijedile su druge, “Kapije života”, “Ispod duge”… u kojima je Galija opisivao život. Detalje. Ništa mu nije moglo promaći.
– Malo je tu fikcije, objašnjavao je čovjek bez čijeg imena neće moći proći nijedna novinarska enciklopedija, ako je ikada bude bilo.
U njoj će stajati osnovni podaci: da je rođen 16. juna 1945, da je, pored Oslobođenja, u kojem je bio i jedan od ratnih urednika, radio i za Večernje novine, za DW, a u mirovinu je otišao kao glavni urednik INO Avaza, s 41,5 godina staža. Bit će tu nabrojane sve njegove knjige, ali sigurno neće biti rečeno da je otišao od nas s velikim bolom što njegov jedinac, s magisterijem, nije imao posao. I neće stajati da je onaj dječak, koji je nekad davno prodavao novine i na Podhrastovima, onaj isti čovjek koji je, upravo tu, na Podhrastovima, odakle je najljepši pogled na Sarajevo, još jednom pogledao svoj grad i zaklopio svoje oči.
Izvor: Oslobođenje / Edina Kamenica
