Internet-lozinke moraju biti duge, kompleksne, i u idealnom slučaju za svaki nalog na internetu moramo imati posebnu lozinku. To komplikuje naš digitalni život. No, postoje trikovi koji mogu da pomognu.
Ukinuti lozinke – za mnoge korisnike interneta bi to bilo pravo rješenje. Ali, to nije tako jednostavno. Kombinacija korisničkog imena i lozinke je na internetu najrasprostranjenija metoda prijavljivanja na razne društvene mreže, portale za šoping ili forume.
Mnogi korisnici olakšavaju hakerima stvar tako što primjenjuju lozinke koje to – nisu. Tako “12345678” i “password” još uvijek spadaju u najomiljenije šifre, navodi Univerzitet u Potsdamu u jednoj analizi. To ima svoj razlog, jer se mnogi pitaju: kako da uopšte zapamtim toliko različitih lozinki? No, i to je moguće – uz tehničku pomoć.
Menadžer lozinki
“Password-manager” pamti sve naše lozinke i učitava ih kada se ukaže potreba. Na računaru su login-podaci tako uvijek spremni. Dobri programi za menadžment lozinki u stanju su i da smišljaju lozinke koje je vrlo teško “provaliti”.
U Apple aparatima već postoji takav menadžer lozinki, a njih nude i internet-pregledači Google Chrome i Mozilla Firefox. Doduše, takvi menadžeri onda funkcionišu samo u okviru tih pretraživača.
To može biti mana, kaže Jan Šisler, urednik računarskog magazin “ct”. “Kada koristim više pretraživača, ili radim sa aparatima koji nemaju dati pretraživač, onda imam problem, jer u takvim slučajevima nemam pri ruci lozinku”, navodi Šisler.
U takvim slučajevima pomaže “pravi” menadžer lozinki. Onaj ko hoće da koristi takav program nekog komercijalnog ponuđača, mora da se pretplati i računa sa troškom od 10 do 40 eura godišnje. Prednost takvog menadžera je što je za pristup svim lozinkama dovoljno jednom ukucati glavnu, tzv. master-lozinku. A ona mora biti posebno dobro odabrana, jer onaj ko nju “prođe” ima pristup svim lozinkama na svim nalozima jednog korisnika. Odnosno, njegovom kompletnom digitalnom životu.
Takav menadžer lozinki ima i manu: da bismo koristili lozinke na različitim platformama kao što su računar, pametni telefon ili tablet, one se moraju prenositi iz aparata u aparat preko interneta. Naravno da je taj prenos šifrovan, ali i pored toga postoji određen rizik.
“Moramo imati povjerenje u firmu koja nam je prodala menadžera lozinki, to jest, moramo biti uvjereni da se memorisanje i prenošenje lozinki vrši po dovoljno dobrim standardima”, kaže o tome Šisler.
USB-stik
Oni koje plaši prenos lozinki preko interneta, mogu da ih učitaju na USB-stik ili memorijsku karticu, pri čemu ovi moraju imati dobar sistem obezbjeđenja.
Tako ima stikova sa tastaturom, koji funkcionišu tek kada se ukuca određena kombinacija brojeva. A tu su i memorijske kartice koje se bežičnim putem povezuju sa mobilnim telefonima i funkcionišu samo kada je određen telefon u blizini kartice.
Mana te metode: nosač podataka se mora uvijek imati pri ruci.
Biometrijski postupak
Mnogi smatraju da je ovo posebno sigurno rješenje, jer ne mora da se pamti nijedna lozinka – pa ni ona “glavna”. Za pristup je dovoljan otisak prsta ili prepoznavanje lica. Time se već služe mnogi proizvođači telefona. Kamera skenira lice, i ako je to vlasnik čije je lice memorisano, telefon se “otključava”.
I metoda sa otiskom prsta postoji već dugo: mnogi laptop-računari imaju crne, male proreze – kada se preko njih prevuče prst, računar može da očita otisak prsta. A takvi “čitači” mogu i da se odvojeno kupe i povežu sa računarom preko USB-ulaza.
Mana te metode je što u aparat mora biti ugrađen poseban senzor za prepoznavanje, a hakeri su već mnogo puta pokazivali da ta tehnika nije baš tako pouzdana – uspjevali su da je sa lakoćom izigraju.
Društveni nalog
Društveni nalog je neka vrsta “malog menadžera lozinki”. Prije svega Facebook nudi mogućnost da preuzme kontrolu pristupa drugim nalozima. Tako se, na primjer, u razne internet-prodavnice može “ući” i sa lozinkom koja se koristi za Facebook.
Prednost: dovoljno je upamtiti samo jednu lozinku.
Mana: naši podaci su u rukama Facebooka. A taj koncern je već više puta pokazao da hoće da “usisa” što je moguće više informacija o nama.
Olovka i papir
Zapisivanje možda zvuči glupo, ali – nije glupo. Oni koji ionako sa sobom nose kalendar ili rokovnik, mogu da lijepo zapišu sebi unutra sve lozinke, i da ih prikriju, na primjer, kao dio neke rečenice, pasusa ili priče.
Primjer: “Ko u jendeku spava – grbava mu leđa. U to sam se uvjerio 10 puta”. U ovom slučaju početna slova svake riječi zajedno sa brojem 10 mogu da služe kao lozinka (KujsgmlUtssu10p). Ili svako drugo slovo jedne riječi. Ili se računa samo polovina upisanog broja. Tu se može pustiti mašti na volju.
Mana: ako zaboravimo rokovnik u vozu ili restoranu, naš digitalni život će ući u tešku krizu.
Izvor: DW
