Ratna reporterka Arijana Saračević Helać, dobitnica Zlatnog ljiljana i Svjetske nagrade za hrabrost govori o opsadi Sarajeva i krizi koja nas trenutno potresa za sarajevski dnevni list Oslobođenje
Proljeće je, sunce, dok je dana ljudi sa maskama na licima žure obaviti što treba. Onda policijski sat, Sarajevo utihne, tišina tužno zvoni, april, još jedan u kojem će Sarajevo i Sarajlije morati pokazati svoju snagu. Pobijediti i zapisati u svoje memoare.
Sarajevo i april, nameće se kao ključan mjesec u novijoj historiji grada. Kakve su slike u vašoj glavi ostale o onom 1992. i kako ćemo predeverati ovaj 2020. ?
Prvo sjećanje na april ‘92. su barikade na Grbavici, a i vijest da vojska zauzima Međunarodni aerodrom u Sarajevu. Nakon toga zarobljavanje snimatelja, tonca i mene u Čekrčićima. Ta sjećanja me progone, na neobjašnjiv način smo preživjeli. Kasnije da sam uopšte preživjela opsadu. Danas sam posve sigurna i bez straha. Neuporedivo je to. Malo sam umorna jer puno radim. I preživjećemo ako to mi budemo željeli. Samo na ugodnoj distanci uz struju, vodu, pun frižider, internet i TV.
Jesmo li postali razmaženi?
Jesmo, bezobrazni, razmaženi. Očekujemo da nam sve drugi rješavaju. I to je posljedica rata. Naše vlasti su navikle na donacije i pomoći. Kasnije se to pretvorilo u : Ja tebi – ti meni. Ovo se odnosi i na nevladin sektor koji se u suštini svodi na privatluk. Razmaženost je pokazatelj i stalnog nezadovoljstva masa koji ne rade ništa da bi popravili svoje stanje. Ozbiljni ljudi se bave sobom i rade za dobrobit zajednice na način koji im je dostupan.
Kako je izgledao jedan ratni dan, otići na posao, preživjeti?
Vjerujte, niti jedan dan tokom opsade meni nije bio isti. Često sam na linije odlazila prije svitanja. Svaki put sam kao i sve Sarajlije, odlazila čista i uredna. I radila dok je trebalo. U našem poslu, sat nije postojao. Jeli smo kao ptičice, sanjali o punoj trpezi i imali nadu. Vjerovali smo u naše heroje. Ni sanjala nisam da će nas sve skupa, politika izdati.
Postoji li ratni događaj koji Vam je ostao u sjećanju, a znači Sarajevo, sarajevski duh?
Mnogo je događaja koji su uspomene. Sjećam se često jednog događaja kada smo kolegica Nerma Emrić i ja, izlazile na teren i ugurale se u autobus s tadašnjim parlamentarcima koji su prvi put došli u Sarajevo. Kroz tunel. Tu noć je padao Igman i bukvalno nismo znali kroz čije teritorije prolazimo. Bili su jako uplašeni, gotovo histerični. A mi smo se smijale i još više ih plašile bez obzira što smo uz put, sretali i tzv.”Bele orlove”. Bile smo mlade i neustrašive. I danas se tome smijemo.
Kako je nastala legendarna fotografija ratne reporterke?
Mislim da je to bio 22.juli 1993. Taj dan je na Sarajevo, ispaljeno 3777 granata. Mi smo to bilježili i jednog dana, osvanuli smo u Le Figaro. Njihov fotoreporter nas je uhvatio, a kasnije sam ja, njihovoj uvaženoj urednici, dala intervju.
Kakvi smo ljudi bili tada, a kakvi sada?
Bili smo topli i solidarni. Bez zlobe. Puni života, a taj život je bio prejeftin, na rasprodaji. Danas? Imamo još uvijek divne ratne karaktere, ali i one druge, tzv. sebičnjake, kukavice i smutljivce. Ovo je težak trenutak kada moramo shvatiti da ljudskost nema materijalnu vrijednost. Ono što ima vrijednost je dakle, poštenje, ljubav, dobrota, socijalna osjetljivost, humanost i empatija. Zar to nije izazov svakom razumnom biću da ovaj kosmos, učini boljim?
Izvor: Oslobođenje.ba
