Dino Čopelj je mladi danski pisac bh. porijekla. Rođen je 1977-e u Trebinju (Bosna i Hercegovina). Zajedno sa familijom i ostalim bošnjačkim življem, biva protjeran iz Trebinja 1993-e. Iste godine dolazi u Dansku kao izbjeglica, gdje naredne tri godine provodi u neizvjesnosti u raznim izbjegličkim kampovima diljem Danske.
Svoj najosjetljiviji period života, tinejdžerske godine, provodi ili u ratu ili u izbjegličkim kampovima. Njegova prva knjiga “Duften af petrichor” (“Miris suhe zemlje poslije prve kiše”) nosi pečat i tragove ovog razdoblja njegovog života. Oženjen je kako kaže sa ljubavlju svog života, ponosan je otac dva lijepa dječaka i sretan vlasnik dva psa.
U Danskoj je diplomirao u državnoj upravi i administraciji, kao Diploma of Public Administration. Trenutno radi kao Contract Manager u gradonačelnikovom odjelu u Aarhus Kommune. Sa Dinom smo razgovarali o njegovoj prvoj knjizi, koja je izašla iz štampe početkom aprila.
Kako to da ste se odlučili pisati, otkud ta inspiracija?
ČOPELJ: Uvijek sam pisao. Još u osnovnoj školi, u 6. i 7. razredu objavljivao sam pjesme, koje su pobijedile na takmičenjima u Trebinju za Dan Republike. Sjećam se da sam prvi put kao nagradu dobio kristalnu vaznu, a drugi put knjigu, napisanu od predsjednika tadašnje Socijalističke republike Bosne i Hercegovine, Branka Mikulića. I vazna i socijalizam su ubrzo poslije toga pali i razbili se u hiljade komadića. Nakon toga je nastala pauza od nekih desetak-petnaest godina, a stvari i život su se i dalje nastavili razbijati.
U Danskoj sam krenuo objavljivati svoje piskaranje u grupi Stram Kus, koja je nastala kao otpor i humanistička alternativa na rasističku politiku ekstremnog desničara Rasmusa Paludana i njegove partije Stram Kurs. Grupa Stram Kus je tada brojila nekih 77.000 članova i vijest o jednom novom piscu, koji piše na sebi svojstven način, brzo se proširila. Pero je bilo i bit će moja vrsta otpora zlu i oružje u borbi za ravnopravnost i ljubav.
Bilo je tu i uvreda i prijetnji zbog mojih tekstova, a ja za pero pa opleti uz misli na onu našu staru hercegovačku “Prepast mene vođe neće niko, jer ja sam ti iz kamena nikô!” Tako i bi. Psi laju, a karavani prolaze. “Puklo kenjcu više repa,” opet da citiram naše dobre, stare, mudre ljude.
Kako biste opisali svoju prvu knjigu, o čemu govori i na čemu se temelje Vaše priče?
ČOPELJ: Knjiga govori o svakodnevnici i peripetijama glavnih junaka, Smaja i njegove familije, te Danaca Mogensa, Bjarnea i ostalih. Takođe knjiga se kroz razne dogodavštine i refleksije osvrće i na agresiju BiH, etničko čišćenje Bošnjaka Trebinja, Dan bijelih traka u Prijedoru, koncentracione logore i genocid u Srebrenici.
Zašto naslov knjige “Duften af petrichor” (Miris suhe zemlje poslije prve kiše)?
ČOPELJ: Petra na grčkom znači kamen, a ichor predstavlja tečnost koja teče u venama grčkih “bogova” i “besmrtnika” umjesto krvi. Pa tako, i mi kad otvrdnemo, kad okamenimo, ipak nas ljubav ne zaboravlja i nastavlja i dalje da nas pokreće, jer to nam je u krvi.
Takođe taj miris suhe zemlje poslije kiše, što Petrichor u stvar znači, predstavlja svu kompleksnost i ljepotu života, jer ovdje imamo dvije sasvim obične stvari, kao što su suha zemlja i kiša. Kada se te dvije stvari spoje, te dvije suprotnosti, tada nastaje nešto čarobno, nešto lijepo, nesvakidašnje, a mi ne znamo zašto nam je lijepo baš od tog mirisa. Budi neki merak, neku nostalgiju. Baš kao i kod ljubavi, kada nas krene nositi. Ne vidimo, ne čujemo, a ipak osjetimo svom dušom i srcem. Tako valjda nastaje i rahatluk.
Koje biste priče iz Vaše knjige izdvojili i zašto?
ČOPELJ: Pa izdvojio bih dio koji govori o protjerivanju Bošnjaka iz Trebinja iz perspektive 15-godišnjeg dječaka. Tu sam se emocionalno morao vratiti u taj prokleti autobus, kojim smo transportovani kao ovce i sav taj zločin još jednom proživjeti i preživjeti. Bilo je izuzetno teško pisati baš taj dio, koji me je iscrpio i psihički i fizički. Što naš narod kaže “K’o da je insan kop’o vas bogovetni dan.”
Bilo je i dijelova knjige, gdje bi takođe i suze, same od sebe, tokom pisanja pljusnule iznenada kao kiša na suho lice. Eto, ima i tu petrichora. Mislim da će čitaoci prepoznati te dijelove i pasaže knjige. To su neke univerzalne stvari koje bude osjećaje u svakom čovjeku bez obzira na nacionalnost, pol ili rasu. Mislim da baš tu pritajeno leži umjetnost i čeka da bude pronađena.
Knjiga je pisana na danskom jeziku. Kako je prihvaćena kod čitalačke publike?
ČOPELJ: Knjiga je odlično prihvaćena i od publike i od kritičara. Čitaoci su jednostavno oduševljeni i svakodnevno dobijam poruke, koje to potvrđuju.
Više škola mi je tražilo pravo da koriste dijelove knjige u nastavi starijih razreda i to mi je posebna čast. Ja od srca dajem prava svim školama, koje to traže, bez ikakve nadoknade. Halal bilo, nek’ se ne zaboravi i neka opominje. To mi je najveća nagrada.
Da li uskoro možemo očekivati možda knjigu i na Bosanskom jeziku?
ČOPELJ: Trenutno nemam planova, ali imam želju i volju da u budućnosti nešto uradim i na tom polju. Sve se ovo desilo nekako naglo i iznenada tako da mi je sav fokus trenutno na “Duften af petrichor”. Iskreno, jesam sanjario, ali nisam očekivao da će knjiga doživjeti baš ovoliku popularnost i interesovanje. Još ne mogu doći sebi, ali opet bitno je ostati ponizan i zahvalan prvenstveno Bogu, a onda i svima drugima, koji su mi omogućili da budem ovdje gdje jesam.
Planirate li možda uskoro promociju knjige u Danskoj?
ČOPELJ: Corona mi je, kao i svima, sve planove uništila tako da ću o tome opet morati razmišljati poslije karantina. A opet, neka je, možda je to baš tako i trebalo da bude, samo nek’ smo mi živi i zdravi. Bit će knjiga i promocija, ako Bog da. Tako da trenutno nemam planova za promociju, a volio bih.
Gdje i kako se knjiga može naručiti i kupiti?
ČOPELJ: Knjiga se može kupiti u svim online knjižarama u Danskoj, a i šire. Može se takođe naručiti i direktno kod mene preko moje Facebook stranice, ako neko želi posvetu.
Koji Vam je omiljeni bh. i danski pisac?
ČOPELJ: Uh, teško pitanje. Bosna je dala mnoge velike umjetnike. Ako baš moram da izdvojim neke, onda bih od pisaca sa područja Bosne i Hercegovine izdvojio Abdulaha Sidrana te kolumne Darija Džamonje, a od danskih pisaca bih izdvojio Dan Turrela i Klausa Rifbjerg. A ima tu još mnogo drugih dobrih pisaca.
Na Vašem Facebook profilu redovno objavljujete dijelove iz buduće knjige sa glavnim likom amidžom Feridom. Kad možemo očekivati njeno izdanje.
ČOPELJ: Pa to će da bude moja treća knjiga od četiri, koliko ih trenutno pišem. Prije amidže planiram da izdam jednu zbirku pjesama. A 2021. će definitivno da bude godina amidže Ferida.
Radite u Aarhus Kommuni. Kada i kako stignete da pišete?
ČOPELJ: Jednostavno poezija i pisanje je dio mene i ja za to uvijek nađem vremena. Moram, jer bez toga ne mogu. Hvala Bogu, pa imam suprugu, koja razumije, toleriše i podržava sve moje hirove i mušice, jer sa mnom nekada i nije lako. Svaki umjetnik, mislim, ima tu neku ters-dimenziju. Hvala joj, evo ovako javno, za sve. Bez njene nesebične podrške sve bi ovo možda bilo drugačije. Tako da kod mene u kući uvijek miriše petrichor.
Iz Trebinja ste otišli davne 1993. godine kao petnaestogodišnjak. Jeste li i koliko još vezani za Trebinje za Bosnu i Hercegovinu?
ČOPELJ: Ma jesam, vezan sam, kako nisam. Svim srcem i dušom. Taj naš inat, merhamet, sevdah, ma to mi je u genima. Džaba, može čovjek vamo “vako-nako”, al’ kad reprezentacija igra “ja se pojedem”. Tako da sam vezan, htio ja to ili ne htio. To je dio mene. A ja ne mogu protiv sebe. Tako je, kako je.
Trebinje gdje sam se rodio i odrastao, Lastva, odakle mi je majka od Bijedića, Skočigrm, odakle mi je nena od Kapetanovića, Presjeka kod Nevesinja odakle su Čopelji, sve je to dio mene, moje krvi, ponosa i duše. A Boga mi i mojih pjesama.
Iako ste došli mladi u Dansku, i dobro ste integrisani u dansko društvo, možemo zaključiti da dobro pričate Bosanski i niste ga zaboravili. Šta za Vas i koliko znači naš jezik?
ČOPELJ: Nisam ja ni integrisan, niti asimiliran, to su samo riječi, koje su političari konstruisali da bi stavili ljude u torove, a torovi su stvoreni da ih ljudi mogu probijati i bježati iz njih. To je vjerovatno u početku rađeno sa dobrom namjerom, ali su te riječi desničari i ekstremisti toliko izobličili i unakaradili da se jednostavno naježim kada ih čujem.
Ja sam jednostavno ja i kao takav prilično (ne)normalno funkcionišem u društvu. Evo i par stihova, ovako trenutnih, da napišem ovom prilikom. Baš mi naleti neka inspiracija ovim pitanjem za bosanski jezik, pa neka vam moja duša odgovori šta za mene i koliko znači Bosanski jezik.
MATERNJI JEZIK
Ti Bosanski,
hej jeziku srca,
duše, nefsa, sevdaha i sreće.
Dok te ima, biti će i mene,
dok je mene, tebe nestat neće.
Šta je za Vas značilo dolazak u novu zemlju i novu kulturu?
ČOPELJ: Nije bilo lako, pogotvo kada čovjek sada pogleda u retrovizore sudbine. Tih prvih 10-ak godina je bilo vrijeme propadanja, beznađa, destrukcije i dekonstrukcije duše. Makar za mene. Posebno prve tri godine u izbjegličkim kampovima su bile pune izazova.
Ovom prilikom takođe bih htio da se zahvalim svojim roditeljima i bratu, a i svim ostalim roditeljima te generacije, koji su ipak uspjeli da upute i izvedu svoju djecu na pravi put. Samo oni znaju, kakva je to borba bila, a ja sam tek postao svjestan, kada sam i sam postao otac. Hvala od srca. Svoju prvu knjigu posvećujem svima vama roditeljima, istinskim herojima, kojima mi malo mlađi dugujemo sve. Da nije vas bilo takvih kakvi jeste, ne bi ni mi valjali. Hvala!
BH Glas / E. O.
