Dr. Indira Šabić je autorica knjige “Prezimena u Bosni i Hercegovini” u kojoj je obradila oko 10.000 prezimena. Ova tematika je povezana sa ranijim i sadašnjim migracijama jer se kroz prezimena može čitati prisustvo različitih kultura, ali i izumiranje pojedinih prezimena zbog depopulacije.
Dr. Šabić je diplomirala na Odsjeku za bosanski jezik i književnost Filozofskoga fakulteta Univerziteta u Tuzli. Doktorirala je na Filozofskome fakultetu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, u Hrvatskoj i stekla zvanje doktorice humanističkih nauka iz polja filologije.
Autorica je knjige “Antroponimija i toponimija bosanskoga srednjovjekovlja” i više od četrdeset naučnih radova u domaćim i regionalnim (Austrija, Crna Gora, Hrvatska, Mađarska, Rumunija, Srbija) časopisima i publikacijama. Sudjelovala je na mnogim domaćim međunarodnim naučnim skupovima.
Od 2012. godine radi na Odsjeku za bosanski jezik i književnost Filozofskoga fakulteta u Tuzli, a od školske 2019./2020. godine predaje i u Općoj gimnaziji KŠC “Sveti Franjo“ u Tuzli.
Nema čistih jezika ni čistih nacija
Kroz analizu toponima možemo analizirati sličnosti ili razlike između naroda i država, a kad je u pitanju Bosna i Hercegovina jasno je vidljiva ilirska osnova kroz toponime.
“Kada govorimo o onomastičkim prežicima na terenu Bosne i Hercegovine, jasno je da ulazimo u slijepu ulicu budući da nemamo pisanih tragova. Međutim, ako se u izučavanju dalekih stoljeća borimo s nedostatkom izvora, u slučajno baštinjenim djelićima ondašnjih realija tražimo odraz cjeline. Lingvisti to rade metodom rekonstruiranja riječi. Kroz imena čitamo kako su preci komunicirali međusobno i s okolinom. Budući da se imena mjesta sporije mijenjaju nego imena ljudi, imenske taloge iz predantičkih vremena svjedočimo u toponimima koji su istrajali do danas. Uspomenu na pólis Illyrikḗ čuva ojkonim Duvno (Delminium ‘polje‘) koji se smatra glavnim gradom Delmata. Predantički su toponimi Panonija (pen- ‘vlažno područje’) i planina Tmor kod Tarčina, etimološki srodna s oronimom Tomorr u južnoj Albaniji što je još jedna potvrda o ilirsko-albanskoj jezičnoj srodnosti. Domaća naselja su zbog prirodnih benefita nastajala na utocima rijeka, pa su tako uz toponime sačuvani i staroeuropski hidronimi: Vrbas (urb- ‘vijugati’), Neretva (nar-/ner- ‘ponirati’), Bosna (bhoĝ- ‘tekućica‘), Drina (driH- ‘teći’) koja je istoga korijena kao rijeka Drin u Albaniji“, kaže Šabić u razgovoru za Anadolu Agency (AA).
Kroz imena, odnosno prezimena jasno se vidi prožimanje naroda, kultura, religija što dokazuje da nema čistih naroda.
“I susjedne imenske predaje su sličnoga kazivanja o slojevitosti balkanskih kultura, svjedočeći da nema čistih jezika ni čistih nacija, nego da se sve miješa i da je sve pomiješano. Kako u bosanskoj, i u bilo kojoj drugoj slavenskoj ili grčkoj toponimiji, i ne samo kod ovih susjednih naroda na Balkanu, nego kod svih indoeuropskih naroda, mjesta se imenuju najčešće prema geomorfološkim obilježjima, kvaliteti zemlje, obilježju vode, flore ili faune, dok se prefiksalnom tvorbom postizalo bliže određivanje. Identično je i u imenovanju ljudi gdje možemo govoriti o slavenskome dvotisućljetnom kontinuitetu dvočlanih imena tipa Bogdan ili Budimir, koja su najprepoznatljiviji i najčvršći sloj indoeuropske baštine, a koja su zadržana do danas na našem i drugim slavenskim prostorima u oblicima ličnih imena i prezimena. Tu su i prezimenski patronimijski završeci -ić/-ič zastupljeni u Bosanaca i Hercegovaca, Hrvata, Srba, Crnogoraca, Poljaka, Čeha, Slovaka, Slovenaca te u ruskim patronimima (ime po ocu) koje koriste uz nasljedna prezimena. Jednostavno su praktične potrebe za imenovanjem zarad lakše komunikacije i snalaženja u prostoru uslovile izvijesne opće norme ili univerzalne obrasce“, pojašnjava dr. Šabić.
Prezimena otkrivaju da je BiH ranije bila useljenička zemlja
Toponimi i antroponimi Bosne i Hercegovine svjedoče raznolikost i promjene od vremena Ilira, Rimljana, Gota, Avara, preko Slavena, Osmanlija i Austro-Ugara.
“Imena odražavaju burnu historiju Bosne i predstavljaju stjecište jezičnoga, kulturnog, historijskog, antropološkog, etnološkog i teološkog blaga. Procesi širenja kršćanstva, islama i prihvatanja drugih religija, ostavili su posljedice i na korpus imena. Dok je Crkva potiskivala slavenska imena protežirajući kalendarska, islam je zagovarao imena iz orijentalnih jezika kao donosioca islama, pa su imena nerijetko samo prevođena na turski jezik, npr. Željko je postao Murat, Vuk je Kurt, a Gvozden je Timur“, dodaje dr. Šabić.
U prezimenima možemo čitati tragove različitih naroda koji su se ranije naseljavali u Bosnu i Hercegovinu, a neki od njih pripadaju kategoriji nacionalnih manjina.
“Kroz imena ne učimo samo o osobnome identitetu nego i o onima što su nas osvajali. Iako svjedočimo trend iseljavanja u Njemačku, malo je onih što znaju da smo Nijemce baš tako prozvali samo mi, Slaveni, budući da je u našoj najranijoj interakciji izostala komunikacija zbog nepoznavanja jezikā, što znači da Nijemci s nama nisu razgovarali, odnosno prema nama su bili `nijemi`. Jednako nam toponim Franz Josefsfeld (danas Novo Selo) kod Bijeljine potvrđuje da su u njemu živjeli doseljenici iz Njemačke, kao što tuzlansko naselje Talijanuša svjedoči o Talijanima koji su došli za vrijeme Austro-Ugarske okupacije. Naša prezimena potvrđuju Bosnu i Hercegovinu i kao majku primalju, jer su u njezinu okrilju: Turčinović, Romčević, Tatarević, Arapčić, Čerkez, Sijamija, Madžarević, Ugričić, Talijanović, Poljaković, Bugarčić, Arnautović i dr., što potvrđuje da je Bosna i Hercegovina već dugo kroz historiju multietničko i multikonfesionalno područje“, ističe dr. Šabić.
Smjena vlasti i vrijednosti na kojima su temeljile svoju ideologiju se najzornije očituje kroz promjenu naziva ulica.
“Historiju nam svjedoče i mikrotoponimi (imena ulica i objekata) koji su nerijetko korišteni kao sredstvo evociranja, komemoriranja osoba, pojava, događaja iz upravnoga sistema, odražavajući službenu ideologiju vladajućega režima. Nakon 1945. godine, kriterij u procesu imenovanja ulica bh. gradova bila je službena ideologija komunizma, te su skoro sve važnije ulice preimenovane i nazvane po osobama, ustanovama i organizacijama vezanim za Narodnooslobodilačku bitku. Novi val preimenovanja uslijedio je poslije rata (1992–1995). S obnavljanjem samostalnosti, započeo je proces preimenovanja ulica, kao jedan od načina organiziranog i prisilnog zaborava ranijih uličnih naziva i ideologije na koju su isti referirali, i evociranja novih mjesta kolektivne memorije. U procesima preimenovanja bilo je i slučajeva da su ulica dobile sasvim općenite, a neke i vrlo neprikladna imena po učesnicima zločina holokausta, npr. Mile Budaka, Jure Francetića, Lorković-Vokića, Ive Zelenike Tovarnika i Đure Spuževića, imenovane po istaknutm vojnim i političkim dužnosnicima NDH“, dodaje dr. Šabić.
Odnos prema prezimenima ima i obilježje razvoja društvene svijesti, a posebno je vezan za položaj i prava žena.
“Kako su građani imena dobili prije seljaka, tako su i muškarci prije žena. Ženska imena ostvaruju 13 posto pojavnosne čestotnosti u odnosu na cijeli posvjedočeni ličnoimenski korpus bosanskoga srednjovjekovlja. Na pomanjkanje građe aludira i društveni položaj, jer je ličnost srednjovjekovne bosanske žene marginalizirana, te je ona identificirana prema muškarcu, ocu u mladosti, kasnije po mužu ili bratu, u slučaju robinja po vlasniku. I nije tako bilo samo kod nas, u svjetlu pravnih normi europskoga srednjovjekovlja, žena je nesumnjivo građanin drugoga reda. U Rimskome Carstvu žene su najprije obrojčavali u imenima: Prima, Sekunda, Terca… da bi ih poslije nazivali prema muškarcima. Da je imenovanje po mužu duboko tradirano u Bosni svjedoči činjenica da se takva praksa nastavila do danas, jer žena stupajući u brak, uglavnom, uzima muževo prezime. Tek, od skorije prošlosti možemo pratiti primjere zadržavanja djevojačkoga prezimena, čime se evocira pripadnost rodu“, smatra dr. Šabić.
Zbog negativnih demografskih promjena zadnjih desetljeća, od ratova do migracija svjedoci smo izumiranja pojedinih prezimena. Sa druge strane imamo prisutnu suprotnu pojavu, odnosno nastanak novih prezimena.
“Krupne političke, društveno-ekonomske i kulturne promjene praćene su i promjenama prezimena. U olakšanoj interakciji s ostatkom svijeta, različitim oblicima prožimanja, preko vjenčanja i prihvatanja prezimena, preko potomstva ili doseljenja (posljednjih godina naročito s Kosova, Sandžaka, Albanije i Turske), u bosanski jezik ulaze nova prezimena. To što se na naslijeđena prezimena kaleme novi slojevi nikako ne treba shvatiti kao ugrozu nego kao bogaćenje onomastičkoga korpusa bosanskoga jezika“, ističe dr. Šabić.
Prezimena koja provociraju
Pojedina prezimena i toponimi imaju izuzetno negativno ili smiješno značenje što je svojstveno za Hercegovinu.
Dr. Šabić smatra da u pravilu prezime je danas lišeno značenja i funkcionira kao oznaka identiteta.
“De facto postoje prezimena koja provociraju neugodniju situaciju jer su motivirana pejorativima, opscenim somatizmima, stigmatizmima, prezrivim, podrugljivim ili ironičnim leksemama, npr. Tikvina, Prdavac, Guzina, Šupčić, Cigan, Šejtan, Puzigaća, Derigaća, Zlokapa i sl. U socijalnoj interakciji ljudi se osjećaju nelagodno pri izgovoru takvih prezimena, pod izlikom da je u vremenu pomodarstva i tehnologizacije nezgodno prezivati se Čoban, Konjoder ili Derikrava, ili u svjetonazoru korpodivinacije odazivati se na Debeljak, Debelnogić ili Trbonja. Međutim, u ovakvim prezimenima sigurno ne treba tražiti opscena i pogrdna značenja, tim više što u vrijeme poprezimenjavanja ona takvima nisu ni shvatana: ranije je debljina označavala imućstvo, pa su primjeri Debeljak ili Trbonja zapravo imali funkciju pohvalnica. S druge strane, prezimena Guzijan, Guzin, Guzina su mogla biti motivirana toponimom Guzdo – prema dolu koji je imao specifičan oblik sličan stražnjem somatizmu. Kako su toponimi inspirirani motivima iz prirode, tako je postojana Šuplja Lipa (Hrvatska), Šuplji Kamen (Makedonija), Šupljak (Srbija), Šupkovac (Kosovo) pa su i Šupčići mogli voditi porijeklo iz jednoga takvog mjesta“, pojašnjava dr. Šabić.
Međutim, kako svjedočimo vremenu koje slavi ljepotu različitosti, mišljenja sam da su ovakvi primjeri zapravo povlastica, jer zahvaćeni prezimenskom entropijom (po Popisu stanovništva iz 2013. godine prezime Hodžić je s više od 22.008 nositelja, Kovačević s 15.868, Delić s 13.040, Halilović 12.326, Hadžić 11.256, zatim Babić, Marić i Petrović s oko 10.000 nositelja) sigurno je da će “neobično“ prezime već s prvim spomenom biti upamćeno“, zaključuje dr. Indira Šabić.
BH Glas / Agencija Anadolija
