Nu hangarima nekadašnjeg koncentracionog logora za Bošnjake i Hrvate u Batkoviću kod Bijeljine, u Bosni i Hercegovini, danas je obilježena godišnjica otvaranja logora koji je i posljednji zatvoren.
Naime, 1. aprila 1992. godine je otvoren logor Batković, a zatvoren je početkom 1996. poslije potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, javlja Anadolija.
Bivši logoraši iz Janje i Bijeljine te Bosanske krajine i danas su bili na mjestu bolnih i traumatičnih uspomena. Godine su prošle, ali sjećanja ne blijede. Savez logoraša je identifikovao 657 logora u Bosni i Hercegovini, ali se pretpostavlja kako ih je bilo i više.
“Danas smo na mjestu logora Batković koji je otvoren 1. aprila 1992. godine. To je logor koji je prvi otvoren i posljednji zatvoren. Kroz ovaj logor je prošlo više od 3.000 Bošnjaka i Hrvata, a između 70 i 80 osoba je ubijeno”, kaže Mehmed Đezić, predsjednik Udruženja logoraša Janje i Bijeljine.
Logoraši iz Batkovića vođeni su na kopanje rovova, u žive štitove, na rad na poljoprivrednim imanjima semberskih Srba. Mnogi od njih vođeni su i u zonu ratišta u Sarajevu gdje su dvojica i poginula.
Đezić ističe da su se logoraši pravnim putem borili za svoja prava, ali su umjesto pravične satisfakcije dobili tužbe i moraju plaćati sudske troškove sudovima u bh. entitetu Republika Srpska.
“Ono što je činjenica jeste da se borba za istinu i pravdu isplati i da od nje nema odstupanja. U smislu satisfakcije logoraša, ne samo na području Batkovića, nego na području 657 logora i mjesta zatočenja širom BiH pravda apsolutno nije zadovoljena. Ali, kao što reče mrav kod Adema alejhi salama jako je bitno da se zna na kojoj smo strani, pa čak iako naša kapljica istine neće ugasiti vatru laži”, kazao je Said Omerović, predsjednik Saveza logoraša BiH.
Teror nad građanima Janje i Bijeljine trajao je od 1. aprila 1992. godine, a kulminacija je uslijedila u septembru 1994. kada je izvršeno potpuno etničko čišćenje. Mustafa Gradaščević je bio maloljenik, pa je s majkom stigao do Tuzle, ali je njegov otac ostao u Batkoviću i za njegovu sudbinu nisu znali tri mjeseca.
“Moj otac, kao i mnogi drugi logoraši koji su preživjeli ovaj logor i ovaj kazamat teško pričaju o tim stvarima. Bar moj otac priča najmanje ovih strahota koje je on doživio ovdje i drugi logoraši. Jednostavno nema snage da o tome govori. Nikada više nije došao ovdje poslije toga. Odmah nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma mi smo počeli dolaziti na Kvantašku pijacu u Bijeljini, kupovali smo i preprodavali povrće, živjeli od toga, i moj otac je par puta sretao neke ljude koji su bili čuvari u logoru Batković. I poznaje ih. Jednostavno ti se ljudi izgube i više ih nikad ne vidi“, kazao je Mustafa Gradaščević, koji je danas potpredsjednik Skupštine Grada Bijeljina.
Svoje sjećanje na logoraške dane teškom mukom je podijelio Nedim Trebinčević – Bego, koji je imao samo 19 godina kada su ga zatvorili.
“Sam ovaj zvuk kapije, čuli ste kada sam otvarao, kako je to jezivo. Pa u pola noći kada su otvarali, pa počnu tražiti ili nas istjeraju napolje na ponovno prebrojavanje. Tamo je bio šator, nekih desetak metara od mene, u toku zime sam ostavljao flašu vode koja je do ujutro smrzla i nisam se mogao napiti. Ovdje nije bilo WC-a, stavili su nam bure i tu su svi ljudi obavljali nuždu. Bilo je najviše 505 ljudi kada sam ja bio i to bure bude puno, ljudi dolaze, mokre, sve to preljeva i smrdi. Donosili su nam neku hranu, neke dvopeke kojima je istekao rok trajanja, ‘užiženi’, a oni su nam davali to da jedemo”, kaže Trebinčević.
Udruženje logoraša Janje i Bijeljine danas je uručilo zahvalnicu Radojki Vuković, koja je zajedno sa svojim suprugom Velimirom donosila hranu logorašima. Bio je to jedan od rijetkih primjera suosjećanja sa ljudima koji su bili zatočeni samo zato što su nosili drugačija imena.
“Kada se oformio logor znala sam da su ovdje pošteni ljudi, sirotinja, bijeda… Ni jedan političar u cijeloj BiH, ni bogataš, ili su pobjegli ili su plaćali da ne ginu. Zato sam osjećala dužnost da pomognem ovim mojim ljudima. Tako isto kažem, nikad neću zaboraviti, prepoznat će se njegova porodica, sa Trga ‘Pere Kosorića’ Ize milicionera, rahmetli, pokojnog, ali ima njegova porodica, koji je sakrivao hljeb da doda mojoj sestri i sestriću u Sarajevu. Ja to ne mogu zaboraviti. Zato sam i ja imala i volju i želju i snagu da pomognem našim ljudima. Nisam ja njima pomogla nešto puno, kap vode u moru, ali su bili zadovoljni sa onom vrećom hljeba što kupim u pekari i donesem im. Kada su me pitali na ulazu kome ideš, ja sam rekla da idem poštenim ljudima. Sa tim sam im sve rekla”, kaže emotivnim glasom Radojka Vuković.
BH Glas / Foto: V. Bošnak / Anadolija
