U 12 mrtvačnica u Bosni i Hercegovini nalaze se posmrtni ostaci skoro tri hiljade žrtava proteklog rata koji još uvijek nisu identifikovani.
Glasnogovornica Instituta za nestale osobe BiH Emza Fazlić je u razgovoru za Fenu kazala da se od toga najveći broj njih nalazi u prostorijama Podrinje identifikacionog projekta u Tuzli, dok se veliki broj neidentifikovanih posmrtnih ostataka nalazi i u četiri mrtvačnice u okviru djelovanja Područnog ureda Istočno Sarajevo, odnosno u mrtvačnicama u Travniku, Visokom, Goraždu i Miljevićima.
U Identifikacionom centru Šejkovača, u Sanskom Mostu, nalazi se 340 neidentifikovanih posmrtnih ostataka.
Fazlić napominje da skoro polovina od ukupnog broja posmrtnih ostataka koji nisu identifikovani, tačnije oko 1.600 posmrtnih ostataka, zapravo su slučajevi iz kojih jeste izolovan DNK profil, ali podudaranja sa uzorcima krvi porodica nestalih osoba svih ovih godina nije bilo.
– Vjerujemo da je ovaj broj posmrtnih ostataka iz kojih jeste izolovana DNK, ali koja za sve ove godine nije imala podudaranje, u određenoj mjeri posljedica i pogrešnih klasičnih identifikacija. Podsjećanja radi, do 2001. godine žrtve su identifikovane klasičnom metodom, odnosno metodom prepoznavanja i to najčešće odjevnih i drugih predmeta, fizičke konstitucije, premortalnih povreda i slično – navodi Fazlić.
Po njenim riječima, takva metoda zapravo nije u potpunosti pouzdana, te su načinjene greške na čijim ispravkama Institut za nestale osobe svakodnevno radi. Godišnje se ispravi i do 10 slučajeva u kojima je došlo zapravo do zamjene identiteta.
– Ovaj proces je izuzetno složen i bolan za porodice nestalih osoba, jer je potrebno objasniti nekome ko je prije 25 godina prepoznao svoje dijete, da je možda napravio grešku, te da se možda u tom grobu ili mezaru nalaze posmrtni ostaci druge žrtve za kojom druga porodica također neumorno traga i živi u agoniji. Upravo zbog toga, izuzetno je važno da se radi na ovim slučajevima kako bi svi oni koji traže svoje najmilije došli do njihovih posmrtnih ostataka. Ispravljanje ovih grešaka je važan proces koji stoji pred nama, ali i državama u regiji – istaknula je Fazlić.
Napominje kako je ključna uloga udruženja porodica nestalih osoba, koja svoje članove koji su identifikovali svoje članove porodice klasičnom metodom mora animirati da daju krv kako bi se te identifikacije provjerile i otklonile greške.
Zbog toga, kako navodi, iz Instituta za nestale osobe apeluju na sve porodice nestalih osoba da daju krv, “kako bi izašli iz jednog začaranog kruga”.
– Dakle, u BiH je u pitanju više od 8.300 porodica, isto toliko žrtava odnosno nestalih osoba, koje su identifikovane klasičnom metodom – kazala je glasnogovornica INO BiH.
Po njenim riječima, kada su u pitanju ostale neidentifikovane žrtve koje ne pripadaju ovoj skupini NN-ova, oni se ne mogu pripisati pogrešnim identifikacijama.
– Naime, u ovaj broj od 3.000 ubrojani su i posmrtni ostaci žrtava koji jesu identifikovani DNK metodom, te čekaju onu zvaničnu identifikaciju od strane porodica. U mnogim slučajevima čekaju i identifikaciju radi reasocijacije, odnosno pridodavanja naknadno pronađenih skeletnih ostataka onima koji su ranije ukopani.
Neke od njih pak su identifikovale porodice, ali svoju saglasnost za ukop žrtava još uvijek nisu dale – navodi Fazlić.
To je, dodaje ona, naročito slučaj u Podrinje identifikacionom projektu gdje se nalaze posmrtni ostaci 930 žrtava proteklog rata za koje nije zvanično potvrđen identitet. Posmrtni ostaci u 280 slučajeva se odnose na žrtve iz 1992. godine, dok se 650 posmrtnih ostataka odnosi na žrtve iz 1995. godine.
– Srebrenica je specifična po tome što u ovim slučajevima nije bilo pogrešnih identifikacija, jer su sve žrtve identifikovane DNK metodom. Ipak, jedan broj žrtava sve ove godine nije bilo moguće identificirati. Naime, u odnosu na 92 žrtve imamo izdvojen DNK profil, ali podudaranja sa uzorcima krvi porodica nestalih osoba sve ove godine nije bilo. Imajući u vidu da su sve žrtve genocida identifikovane putem DNK metode, u ovim slučajevima nije bilo zamjene identiteta. To zapravo znači da ove žrtve nema ko da idenitifikuje, odnosno nema uzoraka krvi njihovih živih srodnika s kojima bi se izolovani DNK podudario – pojašnjava Fazlić.
S druge strane, 58 žrtava porodice nisu zvanično identifikovale iako je identitet utvrđen DNK analizom. Naime, Fazlić kaže da je porodicama izuzetno teško ukopati samo jednu ili dvije kosti člana porodice i zbog toga se mnoge porodice odlučuju čekati, pa i po deceniju ili dvije, u nadi da će se pronaći preostali dijelovi skeleta njihovih najmilijih.
– Apelujemo i na ove porodice da identifikuju svoje najmilije i ukopaju ih. Mi nastavljamo potragu i ukoliko se pronađu ostali dijelovi skeleta oni će biti pridodani onim ranije ukopanim. Naime, upravo takav proces identifikacije prolaze i posmrtni ostaci još 471 žrtve genocida u Srebrenici. Ove žrtve su zapravo ranije identifikovane i ukopane, te se radi o posmrtnim ostacima koji su naknadno pronađeni i identifikovani i koje je potrebno reasocirati – kazala je Fazlić.
Na kraju je navela primjer da su prije par godina imali slučaj zamjene identiteta žrtava s područja općine Ilijaš.
– Tada smo, radeći na projektu provjere identiteta žrtava identifikovanih klasičnom metodom, ustanovili dvije pogrešne klasične identifikacije. Utvrđeno je da su zapravo njihovi posmrtni ostaci dugi niz godina, odnosno od 1996. godine, bili u mrtvačnici u Visokom dok su pod njihovim imenom u Šehidskom mezarju u Starom Ilijašu bile druge osobe. One su reekshumirane i utvrđen je i njihov pravi identitet. Da nije provedena provjera vjerovatno njihove porodice, zbog pogrešne identifikacije, ne bi nikada došli do posmrtnih ostataka svojih najmilijih – zaključila je Fazlić.
BH Glas / Fena
