Puno je izvanrednih ideja i teorija koje su formulisali savremeni muslimanski filozofi i one mogu naći praktičnu primjenu kada se radi o izlazu iz sveopšte krize muslimanskog svijeta, smatra dr. Safet Bektović, vanredni profesor islamskih nauka na Teološkom fakultetu Univerziteta u Oslu, u intervjuu za Al Jazeeru.
„Tenzija između intelektualizma i antiintelektualizma je jedan od najvećih izazova modernog islama. Svijest o potrebi racionalnog tumačenju islama, uključujući Kur’an i islamsku tradiciju, te naučnog pristupa svijetu, postala je temelj islamskog modernizma i težnje mnogih islamskih intelektualaca i lidera, koji su imali za cilj da povrate snagu islama i da ga učine ravnopravnim partnerom razvijenom Zapadu“, govori dr. Safet Bektović, vanredni profesor islamskih nauka na Teološkom fakultetu Univerziteta u Oslu, u intervjuu za Al Jazeeru.
Prema njegovim riječima, kolonijalno i postkolonijalno iskustvo diskriminacije, uspostava diktatorskih režima u muslimanskim zemljama, porast islamističkih i fundamentalističkih pokreta, te otpor promjenama konzervativnog stanovništva, bitno su doprinijeli sužavanju prostora za intelektualni razvoj, uspostavljajući trendove nekritičkog mišljenja i zatvaranja.
„Ovu tenziju možemo pratiti u različitim oblastima (društvo, kultura, nauka…) i na više nivoa (globalni, nacionalni, lokalni), a njena osnovna karakteristika jeste nastojanje političkih i dogmatskih autoriteta da ograniče muslimansku svijest i mišljenje.“
Kako komentirate aktuelna globalna zbivanja, posebno ratove širom svijeta?
– U eri masovnih medija i dostupnosti informacija stječemo utisak da se po prvi puta dešavaju stvari koje su nezamislive zdravom umu i moralno nedopustive. Ratovi su, međutim, uvijek bili brutalni, a njihov obim i intenzitet su zavisili od konkretnih političkih aspiracija i vojne moći. Tako je i sada. Sada je glavno pitanje može li javno mnijenje postati moralna savjest i, kao takvo, imati utjecaj na politiku ili će se oblikovati pod utjecajem propagande i sistematske indoktrinacije.
Može li savremena islamska filozofija ponuditi odgovore u kontekstu intelektualne, kulturne, političke i duhovne zbilje muslimanskog svijeta?
– Filozofi su po pravilu više posvećeni kritičkoj analizi stvarnosti nego davanju gotovih rješenja. Ali puno je izvanrednih ideja i teorija koje su formulisali savremeni muslimanski filozofi, a koje mogu naći praktičnu primjenu kada se radi o izlazu iz sveopšte krize muslimanskog svijeta. Ovdje prije svega treba istaći filozofsku hermeneutiku i njen doprinos u tumačenje islama, uključujući Kur’an, sunet, društvene odnose i historiju, zatim analitičku filozofiju koja iznova postavlja pitanje čovjekovog znanja i razumijevanja, filozofsku fenomenologiju koja se bavi religijskim, socijalnim i kulturnim fenomenima te filozofiju religije, koja uspostavlja kritički odnos s dogmatikom i propituje filozofske osnove religioznost. Iako je značaj ovih disciplina od presudne važnosti za razumijevanje stvarnosti, ne možemo reći da one imaju veliku ulogu u muslimanskim društvima. Za razliku od zlatnog doba islama (od 9. do 12. vijeka), kada je filozofija bila motor intelektualnog razvoja, danas je filozofija potisnuta na margine društva i u mnogim slučajevima proglašena neprijateljem pravovjernog islama.
Kakva je uloga religijskih zajednica u promoviranju mira i nenasilja?
– Manja nego što bi trebalo. Na primjer, institucionalno djelovanje islama kao religije mira i kršćanstva kao religije ljubavi, trebalo bi imati veći fokus na promociji i implementaciji mira i ljubavi, nego na širenju uskogrudih ideoloških modela (su)života. Tu spada svakako i neophodnost praktičnog moralnog uzdizanja iznad svakodnevne politike i egoizma.
Kako komentirate odnos kršćanstva i islama, te kako unaprijediti taj međureligijski dijalog?
– Kao dvije najveće svjetske religije, kršćanstvo i islam imaju posebnu ulogu u međureligijskim odnosima. Kao što je poznato, historijski odnosi kršćana i muslimana su često puta bili opterećivani vjerskom isključivošću, međusobnim sukobima i diskriminacijom jednih nad drugima. Naravno, bilo je i perioda miroljubive koegzistencije i saradnje, tako da se ne može generalizovati odnos između ove dvije religije, tim prije što se taj odnos tiče konkretnih kršćana i muslimana, a ne njihovih religija kao apstraktnih kategorija. Međureligijski dijalog je dobar način da se razumiju razlike i sličnosti, historijski nesporazumi i aktuelni izazovi. Više nego ikad, kršćani i muslimani žive pomiješani u ogromnom broju zemalja i upućeni su jedni na druge. Iskustva pokazuju da tamo gdje postoji otvorenost za dijalog i saradnju, tamo se problemi lakše rješavaju.
Svjedoci smo porasta islamofobije, posebno u Evropi. Kakva je zapravo zapadnjačka percepcija islama i šta se po tom pitanju može učiniti?
– Prvo želim da kažem da islamofobija, premda etabliran pojam u javnom, političkom i akademskom diskursu, ne odražava u potpunosti fenomen na koji se odnosi. Nije u pitanju samo fobija (strah) od islama, već prije od pojedinih muslimana i onih muslimanskih grupa koje otvoreno ispoljavaju neprijateljstva prema Zapadu. Budući da su muslimani u fokusu, a ne islam kao takav, fenomen bi se mogao zvati i muslimano-fobija, ali to ne zvuči baš dobro, tako da neki pribjegavaju izrazima, kao što su govor mržnje (hate speech) i rasizam. U svakom slučaju, fenomen ima više dimenzija – netrpeljivost, diskriminacija, mržnja, rasizam – a ne samo fobiju i češće se odnosi na muslimane nego na islam kao takav.
Uzroci porasta islamofobije su brojni. Neki su vezani za globalne konflikte, neki za lokalne probleme. Neki se temelje na predrasudama, a neki na negativnom iskustvu. Tome treba dodati antiislamski diskurs i uspon desničarskih političkih partija koje generiraju antiimigrantsko raspoloženje. Naravno, ne treba zaboraviti ni realne probleme u vidu kriminala i terorizma, koje prave pojedini muslimani, i time čine situaciju objektivno teškom.
Kako ocjenjujete položaj muslimana u Norveškoj i koji su to izazovi s kojima se suočavaju?
– Norveška je jedna od rijetkih evropskih država koja je regulisala status islama u skladu s najboljim propisima nacionalnog zakonodavstva. To se posebno odnosi na period od 2012. godine, kada je počeo proces konačnog odvajanja Norveške protestantske crkve od države i kada su postepeno usvajani zakoni koji stavljaju druge religije, uključujući islam, u ravnopravniji položaj s tradicionalnom crkvom, kojoj pripada 80-ak posto norveškog stanovništva. Osim prava na vjersko organizovanje, gradnju džamija (s munarama) i etabliranje mezarja, koja su važila i prije spomenutog perioda, sada su usvojene odredbe o finansijskoj pomoći države islamskim zajednicama, po istom principu koji važi za Norvešku protestantsku crkvu, naime članstvu. To znači da islamske zajednice dobivaju finansijsku pomoć za svoje aktivnost u skladu s brojem članova.
Desile su se i promjene u odnosu na uključivanje imama i muslimanskih savjetnika za moralna pitanja i dušebrižništvo u državne institucije kao što su vojska, policija, zdravstvo. Ono što i dalje ostaje kao izazov za muslimane Norveške jeste unapređenje međusobne saradnje, s obzirom na to da su islamske zajednice često podijeljene po etničkim i ideološkim osnovama, kao i jačanje saradnje s državnim institucijama i ostalim religijama. Saradnja s univerzitetima je također jako važna, jer je visoko islamsko obrazovanje, priznato od države, već sada neophodno za integraciju i dobro funkcionisanje muslimana. Mogu da kažem da je fakultet na kome radim već pokrenuo master studije za moralno savjetovanje i dušebrižništvo, i da u kontinuitetu nudi kurseve iz islamske teologije.
Kakva su Vaša očekivanja kada je riječ o stanju u zemljama Zapadnog Balkana, posebno u Bosni i Hercegovini?
– Ono što očekujem, ili tačnije reći – čemu se nadam, jeste veća odlučnost i konkretnija akcija zapadnih sila, posebno onih koje su se obavezale da pomognu stabilizaciju i razvoj Zapadnog Balkana, u smislu prevazilaženja aktuelnih problema. Također volio bih da se mogu nadati jačanju demokratskih i progresivnih političkih snaga u odnosu na nacional-šovinističke opcije koje su već predugo na političkoj sceni.
