Članice Planinarskog društva “Energoinvest” i Stanice planinarskih vodiča Sarajevo Hasna Smječanin i Emira Hukić, popele su vrh Imja Tse na Himalajima, poznatiji pod imenom Island Peak na 6.189 m.n.v., okovan vječnim snijegom i ledom.
Bila je to međunarodna (regionalna) ekspedicija, a učestvovali su planinari i planinarke iz Bosne i Hercegovine, Makedonije, Srbije i Crne Gore. Ekspedicija je trajala ukupno 20 dana, uključujuću putovanje Sarajevo – Beograd, gdje su se bh. planinarke pridružile ostalim članovima te ekspedicije.
Hasna Smječanin u razgovoru za Fenu ističe da je za penjanje do vrha tih karakteristika potrebna dobra (kondiciona i tehnička) priprema, važno je poznavati osnove penjanja i spuštanja (abzajl), a veoma bitna je i aklimatizacija (postepeno prilagođavanje životu u novom okruženju, na promjene u okolini).
Preporučuje i iskustvo penjanja vrhova sa višom nadmorskom visinom, radi sagledavanja vlastitih mogućnosti. Mada, kako kaže, svaki put može biti drugačije. Tako savjetuju penjanje minimalno Mont Blana ili nekog od sličnih alpskih vrhova, prije odlaska na Island Peak. Dodaje da to i nije neophodno za one sa iskustvom penjanja ‘ozbiljnijih’ vrhova na bh. planinama u zimskim uslovima poput npr. Prenja.
– Moja lična preporuka je, izaći na vrhove više od 3.000, 4.000, 5.000, pa onda više od 6.000 metara te nastaviti niz. Nije dobro ništa preskakati. Da bi penjali vrh, viši od 6.000 metara, potrebne su ozbiljnije pripreme – naglasila je, sumirajući za Fenu utiske sa tog uspona.
Za Hasnu i Emiru penjanje vrha na 6.189 m n/v bilo je iznenađenje, ljepotom ali i težinom. Bio je to teži vrh nego su očekivale. Reći će da je bilo naporno, ali i da vrijedi uloženi trud. Prisjećajući se uspona na Island Peak Smječanin navodi i to da je za svaku ekspediciju, pa tako i za njih, završni dio najteži ali i najljepši i najuzbudljiviji.
– U baznom kampu smo proveli dva dana i krenuli na tzv. završni uspon tj. penjanje samog vrha planine Island Peak. U kampu je sve prilično dobro organizovano. Spavamo u malim šatorima, po dvoje. Imali smo jedan veliki zajednički šator, sa stolovima i stolicama. Tu smo imali obroke i družili se. U noći temperatura prilično opadne. U baznom kampu smo malo vježbali žimaranje (penjanje uz uže sa spravom) i abzajl (spuštanje užetom) – priča Smječanin.
Bili su, kaže, velika grupa. Na vrh ih je krenulo 13, od ukupno 16 planinara/ki, i svi su se sretno ispenjali. Krenuli su nešto poslije 23 sata 31. oktobra, a na vrhu prva grupa je bila 1. novembra oko devet sati i 30 minuta i sve su bile žene.
Glavni vodič tog uspona bio je Sherpa Agami, zanimljiv i skroman čovjek, osoba s bogatim iskustvom penjača. Sa grupom, u kojoj su bile članice sarajevskog PSD Energoinvest Hasna Smječanin i Emira Hukić, je bio od slijetanja u glavni grad Nepala – Kathmandu. Hasna, za Sherpu Agamiju, kaže da im je svima bio poseban. Pomagao im je u svemu. Inače, pripadnici naroda Sherpa suradnici su penjačima, bez pomoći tih divnih ljudi ne mogu se penjati tako veliki vrhovi.
– Sherpa Agami je nevjerovatna osoba. Bio je sa nama od slijetanja u Kathmandu, pratio nas na treninzima, pomagao u svemu pa čak u prtljagu i serviranju hrane. Tih je i nenametljiv, kad ga nešto upitate odgovara s osmjehom. Na završnom usponu je drugačiji, nekako odlučniji, ali reklo bi se još nagodniji. Ništa ne prepušta slučaju – kazala je.
Hasna pojašnjava da je vrh, koji su penjali, uzak. Ranijih godina su tu mogle stajati tri do četiri osobe maksimalno, tako da se završni greben morao preći, izaći na vrh i vratiti se da bi pristupila naredna grupa penjača jer se nema gdje mimoići.
– Ove godine priroda je učinila čudo. Uslijed vjetrova i snijega, završni dio je bio dosta širi. Nas je 18 stajalo na vrhu i bilo je mjesta još za deset ljudi najmanje. Koliko je gore lijepo stajati i gledati, toliko se nije dobro zadržavati – pojasnila je Smječanin.
Kako ističe, s vrha su vidjeli Makalu, Nuptse, te Ama Dablam što na nepalskom jeziku znači “Majčina ogrlica” jer izgledom podsjeća na majku koja pružajući ruke sa strane štiti dijete u naručju.
– Mogu reći da smo, Emira i ja, očekivale i bile spremne i na tehnički teže uslove. Kondiciono, snagom i izdržljivosti, uspon je bio teži nego smo očekivale. Bile smo prilično dobre u penjanju na vrh, to mogu potvrditi ostali učesnici. Imali smo jako dobre uslove na usponu. Naporno je, ali je vrijedilo. Kad hodate završnim grebenom, imate osjećaj da letite i osjećaj sreće dominira – naglasila je.
Za Kathmandu, glavni grad države Nepal sa skoro milion stanovnika, Smječanin kaže da je prilično dinamičan, pun boja, mirisa ali je i jako zagađen. Priroda Nepala je izdašna, ali donekle i okrutna.
– Predjeli kojima smo prolazili imaju dosta litica, prilično je bujično i trusno područje. Tako smo se od Kathmandua do Manthalija vozili skoro osam sati, umjesto četiri sata jer su mjesec dana ranije bile poplave. Iz Manhtalija smo letjeli malim avionom za Luklu, a tamošnji aerodrom se zove Tenzing-Hilari, po prvim penjačima Mount Everesta, najveće planine na svijetu, koja se nalazi u tom gorju – priča Smječanin.
Poslije Lukle kreće pješačenje. Isti dan pješače do Pakdinga, ulaze u Nacionalni park Sagarmata. Nakon noćenja u Pakdingu, idu put Namče Bazara a priroda je u tim nižim predjelima izdašna. Pojašnjava da, nakon aerodroma u Lukli, više nema motornih vozila, osim helikoptera za spašavanje na određenim tačkama planine. U takvim uvjetima, transport hrane i roba u više predjele prebacuje se na leđima jakova (krupne životinje), konja i Sherpi (narod koji živi u tim područjima).
– Put do Namče Bazara, mjesta koje predstavlja ulaz u planinu, ozidan je u kamenu, s mnoštvom visećih mostova. Ono što su Šamoni i Cermat u Alpama, to je Namče Bazar u Himalajima. Turisti, planinari i penjači dolaze iz cijelog svijeta – naglašava. Hasna pojašnjava da od te destinacije počinje njihovo privikavanje na veće nadmorske visine tj. postepeno privikavanje organizma na manji nivo kisika, a da pri tome funkcioniše bez problema.
– Sa visine od 4.000 metara, prvi put u životu ugledasmo Mount Everest, najveći vrh na svijetu. Tu su još Nupce, Loce i Ama Dablam, prelijepi i opasni planinarski vrhovi koji mame penjače – naglašava u razgovoru za Fenu, a za potrebe teksta ustupila je i fotografije sa tog uspona.
Hasna Smječanin i Emira Hukić iskusni su vodiči u PSD ‘Energoinvest’, imaju vještine, sposobnosti i znanje neophodno za kretanje u planinama. Bogato je njihovo iskustvo sa brojnih planinskih vrhova zimi, u BiH ali i onih u regiji, a popeli su i alpske vrhove Mont Blan i Grossglockner. Sve to im je bilo korisno iskustvo za uspon na Himalaje, prenosi Fena.
