Mubera Mujagić je bosanskohercegovačka književnica i pjesnikinja. Rođena je 29. septembra 1943. u Sarajevu, gdje se i školovala na Pedagoškoj akademiji. Filološki fakultet diplomirala je u Beogradu 1982. i zaposlila kao nastavnik – profesor srpskohrvatskog jezika.
Objavila je 1973. svoju prvu zbirku pjesama “Trenutak sa dva postojanja”, za koju je dobila nagradu za najbolju knjigu poezije te iste godine na bosanskoj republičkoj manifestaciji “Trebinjske večeri poezije”. Pokrovitelj manifestacije bila je Akademija nauka i umjetnosti BiH, ali i druge republičke, društveno-političke i kulturne institucije. Već od prvog pojavljivanja slijede prevodi na strane jezike: engleski, njemački, italijanski, turski, grčki, albanski, makedonski, bugarski, francuski, slovenski, danski pa i azerbejdžanski pri Tagore Institute of Creative Writing International u Madrasu (Indija).
Godine 1988. izlazi kompilacija njenih pjesama na engleskom jeziku. Tagore Institute je također uvrstio nekoliko njenih pjesama u svoje svjetske antologije pjesnika kao, naprimjer, u Antologhy of Poetesses of the World. Njena poezija se pojavila na grčkom jeziku u antologiji pjesnika Jugoslavije. Zbirka “Pjesme” objavljena je na italijanskom jeziku u Napulju 1984. pod naslovom “Slutnja kao govor”.
Ušla je u natječaj za nagradu Evropske akademije i dobila “Veliku zlatnu medalju”. Godine 1985. postaje član Akademije i biva izabrana među 24 visoka evropska intelektualca i sa zvanjem “konzul – akademik” za BiH. Godine 1986. ponovo je dobitnica “Velike zlatne medalje” u okviru natječaja – “Velika nagrada Mediterana” i “Velika nagrada zvijezde Evrope” pri Evropskoj akademiji. Na osnovu prve književne evropske nagrade od Senata akademika Evropske akademije, uz titulu “konzula akademika” za razvoj etičkih i kulturnih vrijednosti naroda Evrope, izabrana je za počasnu ličnost, jedina iz BiH i bivše Jugoslavije među nekoliko žena iz svijeta. Dobitnica je još tri evropske medalje, znači ukupno šest i trofeja Italije kako za poeziju tako i za esej, književnu kritiku u sekciji akademika Odsjeku mudraca za esej Poezija i sloboda na francuskom jeziku.
Osim knjige poezije “Trenutak sa dva postojanja”, objavljene 1973. u “Svjetlosti” u Sarajevu, štampana joj je i knjiga poezije “Budi drveće pod nebom” u Bošnjačkom institutu u Cirihu 1987. godine. Također je objavila i antologiju “Izbor stvaralaštva mladih” (poetskih, muzičkih i likovnih radova učenika svih republika i pokrajina), pod naslovom “Tito – sloboda – domovina” 1979. godine.
Knjiga pod naslovom “Ogledalo od magle” štampana je 2000. godine u trojezičnom izdanju – na bosanskom, engleskom i njemačkom jeziku, a 2001. godine izbor poezije pod nazivom “Potop šutnje” u dvojezičnom izdanju – na bosanskom i arapskom jeziku. “Bosna u meni” naslov je još jedne njene knjige. Također, imala je desetak pripremljenih knjiga za štampanje, među kojima je izbor pjesama na slovenskom jeziku “Antologija bh. poezije”.
Mubera Mujagić bila je učesnik književnih manifestacija, simpozija, kao pjesnikinja, prevodilac i esejista, književni kritičar, a njezini radovi prevođeni su i objavljivani u međunarodnim i našim antologijama.
Početkom 1985. svi jugoslavenski mediji su pisali o njoj. Povod je bio njeno pismo koje je poslala beogradskom listu NIN a u kojem je tražila da se iz udžbenika izbace stihovi Petra Petrovića Njegoša i Ivana Mažuranića. Smatrala je da stihovi “Gorskog vijenca” i poeme “Smrti Smail-age Čengića vrijeđaju muslimane.
U ispovijesti za beogradski nedjeljnik iz 1985.godine, između ostalog kazala je:
“Stojim iza svojih riječi, s razlogom i obzirom da je najmanja posljedica lošeg vaspitnog utjecaja tih djela na mnoge generacije upotreba riječi kao bula, Vlah, Turčin, u odnosu na teže ekscese koji se mogu javljati, naročito u višenacionalnim sredinama.(…) Može li se negirati mišljenje profesora Aleksandra Kreške koji je u svom pismu pod naslovom “Van s Njegošem iz škole“ apelovao da se “Gorski vijenac” i “Smrt Smail-age Čengića” izbace iz školskih programa, citirajući samo pojedine stihove Njegoševe, kao dokaz i razlog: “Nekrstu se gore usmrđe…; Odža riče na ravnom Cetinju…; Zaudara zemlja Muhamedom…; Kako smrde ove poturice…”
– Ako se nekima kosa diže na glavi zbog mog prijedloga, ima ih više kojima se kosa diže zbog ovakvih stihova. (…) Smatram da kod neuke djece i neadekvatnih interpretacija ovih djela u takvom ranom uzrastu može da stvori animozitete prema drugim ljudima i narodima, sa zabludama, utoliko prije što kod nas postoje zablude i nimalo nisu rijetke identifikacije između Turaka i muslimana, pa još ti tadašnji Muslimani treba da “iskupljuju grijehe za onih 500 godina pod Turcima“. Takva etička poruka djela nije uredu. Na takvim se porukama mogu da uče svi budući nacionalisti raznih boja, reagujući utukom na utuk. I takvih je pojava bilo iz bliže prošlosti. Moja je intervencija išla samo u tom smjeru.”
Nakon toga nastala je ideološka haranga na Muberu Mujagić. Morala je napustiti školu u kojoj je radila. Praktično, tadašnji jugoslavenski režim ju je ostavio na ulici, a najviše ju je pogodilo što su je osudili intelektualci iz vlastitog naroda. Mubera Mujagić je umrla 2008. godine u Sarajevu.
