Na današnji dan, 25. februara 1972. godine u Zagrebu, u potpunosti zanemaren i gotovo potpuno nepoznat javnosti, kao i brojni drugi bošnjački pisci njegovog vremena, preminuo je Abdurezak Hifzi Bjelevac, bošnjački i bosanskohercegovački književnik, publicist i prevodilac.
Abdurezak Hifzi Bjelevac najčitaniji je bošnjački pisac preporodnog doba i perioda između dvaju svjetskih ratova, piše portal Biserje.
Rođen je 8. juna 1886. u Mostaru, školovao se u Istanbulu, odakle se zbog očeve smrti vraća u domovinu, službujući u Mostaru, Travniku i Stocu. Pokrenuo je i uređivao časopis “Novi vijek” (1920), koji je zagovarao obrađivanje savremenih društvenih problema, pogotovo problema muslimana – Bošnjaka nakon završetka Prvog svjetskog rata i provođenja agrarne reforme, koja je posebno pogodila upravo Bošnjake.
Uređivao je i časopis “Behar” (1921), a od 1941. najviše je djelovao u Zagrebu. Pisao je različite književne žanrove, naročito romane, te prevodio s turskog i francuskog jezika.
Autor je više knjiga: “Sličice i profil” (1911), “Pod dugim sunce” (1914), “Minka” (1917), “Rene Logotetides” (1920), “Na kraju” (1921), “Aprilske kiše” (1921), “Ana Zolotti”(1927), “Melika” (1927), “Zidanje sretnog doma” (1934), “Muhamed” (1942), “Carica Azher” (1944) i dr.
Njegove junakinje najčešće su žene i njihove životne sudbine, zbog čega je bio omiljeni pisac upravo ženske čitalačke publike, a zbog romana “Minka” nazvan je „bosanskim Pierreom Lotijem“, dok i danas slovi kao „najromantičniji pisac bošnjačke književnosti“.
U književnoj zaostavštini ovog zaboravljenog autora niz je neobjavljenih rukopisa, a među njima i opsežni romani “Napuljsko šumsko preduzeće” i roman “Hazer” , prvobitno napisan na turskom jeziku u Ankari. Roman “Minka” objavljen mu je u reprezentativnoj ediciji “Bošnjačka književnost u 100 knjiga” (1996) u izdanju Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“.
Iz romana “Minka” (1917):
Dok je išla travničkom čaršijom ogrnuta svilenim šalom, svako je znao Eminu Zuhrića, jedino dijete iza rahmetli Ibrahim-bega. Neko je zvao Emom, Eminom, Minkicom, a najviše Minkom.
Tetka Rehanićka tako je zvala.
To malo siroče, što je ostalo bez roditelja, gledao je svak milo i javio joj se milije, jer je bilo i jedina našljednica ogromnog imetka Zuhrića.
Starci, prijatelji Ibrahim-bega, zaustavljali curicu i milujući joj lijepu zlatnu kosu, žalili da će eto na ovom djetetu izumrijeti staro pleme Zuhrića.
– Rahmet mu duši! – govorili u sebi i okretali se za curicom, gledajući kako lijepo i pristojno ide gledajući preda se.
Minka se odgajala kod tetke, udovice iza Rifat-bega Rehanića, koja nije imala svoje djece. Tamo je rasla kao ptica u kafezu. Tetka je volila kao svoje dijete. Tetošila je i azila. U tetkinoj kući svak je gledao Minku i što je ona zaželjela, to je moralo odmah biti. Sluge i sluškinje pazile su na njezin pogled.
I tako vremenom postala Minka, u tome životu, pri takvim prilikama i samovoljna, razmažana, bogata jedinica i svoje tetke. Tetka Rehanićka bila je poznata u Travniku kao pametna i bistra žena, pa nije niko ništa rekao protiv kada je Minki uzela i učiteljicu za ručni rad, ozbiljnu i povučenu gospođicu Linu Jagdićevu. Neki su rekli da je to tetka vidila u Sarajevu, da je to običaj kod bogatih porodica, pa nisu mogli njojzi zamjeriti.
Učiteljica je učila modemi ručni rad, a tetka sama podučavala je starinskom vezu zlatom i brojem. U to je vrijeme i Minke nestalo sa travničkih sokaka. Ona se “sakrila”, i sa učiteljicom Jagdićevom brzo se sprijateljila. Lina je znala ubrzo steći povjerenje svoje učenice. Ne samo ručni rad nego i sve drugo što je Lina mislila daje nužno jednoj djevojci, poučavala je. I tako je Minka stekla više od Line nego je tetka Rehanićka i mislila.
Dvije su godine tako prošle. Minka se razvila u potpunu djevojku. Rifat-begovici već počele stizati poruke sa raznih strana, kud god je bilo poznato ime Ibrahim-begovo, ali je tetka odbijala sve. Djevojci nije o tome nikad ništa rekla. Tek Jagdićeva je znala za neke, koje je čula od stare hanume. Jagdićevu je volila i Rifat-begovica, radi ozbiljnosti i povučenosti, jer nije o njoj čula, kao o drugima…
Lina je bila uvijek u njihovoj kući, izuzev ono vrijeme kada je bila u školi. Najzad su izlazile zajedno na šetnju kroz Hasan-aginu mahalu, preko Kupila, do Bunar-paše i vraćale se s druge strane. Zajedno bi otišle u Vitez tetkinoj rodbini. To je bivalo većinom u dane kada Lina nije imala predavanja u školi. Inače je i Minka sjedila kod kuće čitajući knjige, koje joj je Lina donosila iz školske knjižnice ili kupovala u knjižari…
(Abdurezak Hifzi Bjelevac, “Minka” , Bošnjačka književnost u 100 knjiga, BZK „Preporod“, Sarajevo, 1996, str. 27-28.)
