Bosanski jezik, iako je većinski jezik u Bosni i Hercegovini, još ni blizu nije zaštićen od ogromnih nasrtaja diskriminacije i netolerancije ili, čak, otvorenog negiranja i zabranjivanja.
Izlaz iz ove paradoksalne pozicije jeste u tome da napokon učinimo sve na putu boljeg međusobnog razumijevanja (svih naših pojedinaca i kolektiva) i ojačamo međusobnu ljubav i povjerenje. Ovaj put bit će nam olakšan ako prihvatimo to da se ne razumiju oni koji govore istim jezikom, već oni koji (se) isto osjećaju, rekao je Jasmin Hodžić, viši naučni saradnik u Institutu za jezik Univerziteta u Sarajevu, u razgovoru za Anadolu Agency.
Hodžić je povodom Međunarodnog dana maternjeg jezika, koji je obilježava 21. februara, rekao kako ćemo „debelo pogriješiti ako ne budemo obraćali pažnju na Međunarodni dan maternjeg jezika, jer smo u poziciji da (ako ništa, makar zbog samih sebe) konačno shvatimo kako je već odavno bilo vrijeme da dignemo svoj glas, pa makar izvukli i deblji kraj“.
„Međunarodni dan maternjeg jezika obilježava se u sjećanju na poznati javni protest grupe studenata koji su stali u odbranu vlastitih prava tražeći da se njihov maternji jezik službeno prepozna i prizna u društvu. Nažalost, ušutkani su – utišali su ih – i njihove glasove, i njihove živote“, kazao je Hodžić.
Smatra kako podizanje naših glasova osim iz brige za vlastitu egzistenciju valja usmjeriti posebno i na zaštitu drugog i drukčijeg (umjesto što dižemo glas na drugog i drukčijeg), pa i uz rizik da ćemo na tom putu ostati bez vlastitog glasa. S tim u vezi, podsjetio je na riječi književnika Mehmedalije Maka Dizdara: „Ako nam glas i nije stigao duboko do neba. Vrisnuli smo bar. Kako treba.“
Čini se da je u BiH bitno na današnji dan napomenuti da jezik predstavlja neotuđivo pravo svakog pojedinca, te da jezička različitost ili višejezičnost nisu ništa drugo nego bogatstvo jedne zemlje. Na pitanje koliko ljudi u BiH uspijevaju u očuvanju maternjeg jezika (maternjih jezika), Hodžić odgovara kako je sve u odnosu dominacije i podređenosti, a jezikom i društvom u cjelini upravlja vlast.
„Nikako ne treba bježati od toga da je jezik političko pitanje. Politika je po definiciji djelatnost koja teži uređenju društva u najširem smislu. To što se u našim okolnostima ona očituje u ideološkim previranjima ili u borbi za izvana programirane uskostranačke interese, to nas ne oslobađa obaveze da uređujemo svoje društvo na pravi način, umjesto što politiku pretvaramo u ideologiju. Srdžba nas olahko nadvlada zato što hranimo bolesne vlastite porive koji se od male mace rastući pretvaraju u lava koji prijeti da nas sve proguta. Zato mislim da moramo biti dovoljno obazrivi, da ne bismo u suprotnom zamućenog vida zamijenili mladunče mace i lavice. Ima i zvijer pravo na život, reći ćete. Ima, ali tigra i lava hranimo iza rešetaka, a macu (i veliku i malu) puštamo i u spavaću sobu“, istakao je Hodžić.
Naveo je kako se u ovom kontekstu ne može Bosna i Herceogovina posmatrati izolovano od nama bliskih graničnih zemalja s kojima mnogi naši građani dijele vlastite kulturne i jezičke identitete. Dolazimo do paradoksa – afirmiramo li prenaglašeno bosansku raznorodnost, dovodimo u pitanje bosansku srodnost. I obrnuto, ako posebno insistiramo na različitosti unutar Bosne i Hercegovine bit će da s položaja spomenutog bogatstva padamo na instancu iritirajućeg prokletstva. Tako je i u jeziku i ovdje valja biti posebno precizan i obazriv.
Onda se postavlja pitanje, kako da pomirimo suprotna nastojanja.
„Niko našim građanima ne može braniti da čuvaju vlastiti, integralni kulturni i jezički identitet, utemeljen na bogatoj narodnoj tradiciji. S druge strane, ne bismo nekome trebali oduzimati vlastito pravo na izbor i na neko drugo opredjeljenje. Naprotiv, to pravo moramo promovirati i zaštititi, sve dotle dok ne ugrožava pravo drugog. Međutim, dešava se nešto sasvim čudno – dijete koje raste u majčinoj utrobi, rodi se i razvija, uzoholi se pa dolazi na ideju da naudi i vlastitoj majci? Ne amnestiram nikoga, svako je podložan da postane zvijer, samo se neki od nas pripitome“, pojasnio je Hodžić.
Pravo na vlastiti izbor
Na pitanje koliko maternji jezik trpi u današnjim okolnostima izvođenja nastave u online formatu, a u vezi s upozorenjima stručnjaka na manjkavosti u znanju koje su nastale kao posljedica izvođenja nastave u online okruženju, Hodžić ističe kako je o tome još uvijek teško govoriti, no naglašava kako je u svakom slučaju potrebno poticati razgovor, tj. živu jezičku djelatnost.
„Uvijek je bolje i ljepše gledati u nečije oči, nego u ekran. Ako kroz oči možemo do srca, i ako, slično tome, kroz ekran možemo do očiju (ako se nastava na daljinu opet odvija uživo, ako se razgovara s djecom uživo, makar i preko ekrana) – razmišljam da je i to uredu, neće li se desiti da djeca (‘mrzeći’ školu) zamrze ekrane i ostatak vremena koje provode kod kuće provedu napolju, kroz fizičke aktivnosti i druženja s drugima (koliko je to moguće), makar s članovima svoje porodice. Hoću reći, dobro je da su dijelom kućnog vremena djeca uz tehnologiju zauzeta školom, neće li ostatak vremena ostaviti prekomjernu upotrebu tehnologije. Mi imamo velikih problema da djeca, i kad idu normalno u školu, vrijeme kod kuće provode uz ‘male ekrane’ i mozak jednostavno stagnira. Poseban je problem rani razvoj djece i upotreba tehnologiije – sve više imamo slučajeva da nam se već dvogodišnjaci pretvaraju u nijeme robote, gluho bilo. Apeliram na majke da što više vremena provode u razgovoru sa svojom djecom. Tako se najbolje uči maternji, materinji i materinski jezik“, poručio je Hodžić.
U Bosni i Hercegovini, gdje postoje tri službena jezika, svjedočimo, nažalost, brojnim primjerima nepoštivanja prava na jezik. Svakodnevno nailazimo na pokušaje negiranja bosanskog jezika kroz korištenje termina “bošnjački jezik”, gdje pritom taj termin koriste i najviši državni zvaničnici. Hodžića smo pitali da li struka treba aktivnije djelovati kako bi spasila jezik od zlonamjernih političkih prepucavanja.
Smatra da oni koji ne mogu da se identificiraju s bosanskim kulturnim i jezičkim identitetom imaju neopravdan strah da će, pristanu li da identitetski ostvare sebe u bosanskom društvenom uređenju (u svim njegovim vidovima), izgubiti svoja prava na prirodne identitarne naporednosti.
„Oni koji nisu Bošnjaci pomišljaju da će vlastite etničke i jezičke identitete ojačati budu li insistriali na ‘bošnjačkom’ jeziku jer im se čini da je tako lakše braniti srpski i hrvatski jezik u Bosni i Hercegovini. Međutim, srpski i hrvatski jezik u Bosni i Hercegovini nisu napadnuti, naprotiv. Afirmirani su službeno, čak i u najtežim ratnim okolnostima 1993. godine. Mi stalno govorimo o slobodi i toleranciji, a drugi se rukovode mišlju da je napad najbolja odbrana. To ih može dovesti do samoubistva iz zasjede“, rekao je Hodžić, te dodaje:
„S druge strane, poneko misli da o bosanskom jeziku ne treba ni govoriti u kontekstu sociolingvističkih pitanja i nama će se pasivnost u društvenom djelovanju podmetati kao ideja vodilja jer se ne valja s rogatim bosti. Eventualno, dopustit će nam se da se taktično (mudro i taktično!) branimo tamo gdje smo napadnuti (npr. problemi kod statusnih pitanja bosanskog jezika u bh. školstvu), dok npr. nećemo ni pomišljati o nekim razvojnim strategijama. To je slučaj trenera koji svom fudbalskom timu uporno pred utakmice svaki put pojašnjava poteze odbrane i detaljno razrađuje taktiku kako se čuvaju protivnički igrači. Ako oni onako, mi ćemo ovako, i tako u nedogled. – A, treneru, šta ćemo kad mi imamo loptu? – Ma…, uvraga, daj je njima!!! – ljutito će i izbezumljeno trener.“
Bosanski jezik nije zaštićen od nasrtaja
To da bi jezik u kontekstu društvenih odnosa morao dobiti snažnu podršku npr. i izvan obrazovnog sistema, tj. u široj (društvenoj) zajednici, Hodžić naglašava da je sasvim očigledna i naravna stvar i stavka kojom se na našu svijest apelira i u teoriji jezičkog genocida.
„Iz razrađene taksonomije jezičkog genocida vidi se da državni aparat u svom odnosu prema jeziku može usvojiti različite stavove i ponašati se tako da poseže za nizom akcija: pokušajima ubijanja jezika, puštanjem da jezik (iz)umre, nepodržavanjem koegzistencije jednog jezika s drugim jezicima u društvu (npr. u školstvu), nepriznavanje jezika kao službenog, itd. Međutim, ovo se provodi nad manjinskim jezicima, a bosanski je većinski jezik u BiH, a još ni blizu nije zaštićen od ogromnih nasrtaja diskriminacije i netolerancije ili čak otvorenog negiranja i zabranjivanja. Izlaz iz ove paradoksalne pozicije jeste u tome da napokon učinimo sve na putu boljeg međusobnog razumijevanja (svih naših pojedinaca i kolektiva) i ojačamo međusobnu ljubav i povjerenje. Ovaj put bit će nam olakšan ako prihvatimo to da se ne razumiju oni koji govore istim jezikom, već oni koji (se) isto osjećaju“, zaključio je Hodžić.
