Najbolji glumac, najbolja muška uloga, nagrada za životno djelo – nekoliko puta u državi, Evropi, svijetu, Grand prix što na filmu, što u teatru 20 puta, Zlatna Arena, Zlatna Mimoza, Šestoaprilska nagrada iz oblasti kulture i umjetnosti, Zlatni lav, Zlatna palma, Zlatni medvjed, Zlatni tigar, Srebreni leopard, direktor, ministar.
Za 25 godina rada u teatru, na filmu ostvario preko 100 raznih uloga, blizu 40 pozorišnih premijera, 63 igrana filma, pred publikom izveo 2.500 predstava. Autor je četiri samostalna projekta koja je napisao, režirao i u njima igrao glavne uloge. Emir Hadžihafizbegović bio je gost Večernjeg studija N1 televizije.
Život u doba korone?
– Kažu da iskren čovjek govori uvijek istinu, a pametan samo u pravi čas. Možda ću ja biti manje pametan, ali moram podijeliti osjećaj kada sam krenuo na N1 televiziju. Dakle, čudan osjećaj, u čudnom sam stanju, kako bi neki rekli – halu. Ima jedna rečenica u “Žabi” kada glavni junak Zeko, kojeg tumačim, kaže: “Ne može više stati u mene”. Odlazak, odnosno smrt ljudi koje sam ne samo poznavao nego se i družio s njima, bio ozbiljan prijatelj, nešto je što ne mogu procesuirati, ne mogu se prema tome racionalno odnositi. Jutros je u Tuzli umro moj prijatelj dr. Adnan Burina. Prije toga je umro moj prijatelj Andrija Zafranović, svjetski poznati montažer s kojim sam radio na “Karauli”. Zapravo, troje ljudi sa kojima sam radio na “Karauli” umrlo je u posljednjih pet dana. Nedavno je umro Đorđe Balašević, moj prijatelj. Morao sam iznijeti to osjećanje koje vjerovatno nose mnogi građani.
Prošlo je godinu dana od prvih zabilježenih slučajeva pandemije u državi?
– Mi na godišnjicu proglašenja pandemije ne znam ništa više nego što smo tada znali. Ja sam prošao pakao korone, to je jedna sotona. Tako sam govorio i ranije. Mnogi su mi rekli da sam pretjerao sa tom izjavom, a onda kada su sami bili zaraženi koronom kazali su da sam čak bio i blag.
Glumili ste mnoge likove u filmu i teatru. Koji vam je najbliži, šta najviše volite igrati?
– Uvijek pazim da ne pričam mnogo o sebi, da ne izgovarama rečenice u prvom licu jednine. Zaista mi je Bog spustio dar, a usavršio sam ga na Akademiji. Treći faktor koji me je odredio je život u mahali. Ja volim biti u društvu tzv. luzera – Roma, beskućnika… koji su na margini društva, a zaista možete mnogo od njih naučiti. Kada se svi faktori spoje dođe se do jedne polivalentne, heterogene glumačke strukture, da mogu igrati od Bogoljuba Šaulića do Zeke u “Žabi” ili ulogu koju volim poručnika Pašića. Jednako mogu biti dobar u komedijama kao što je “Lud, zbunjen i normalan” ili u teškim dramama. Najviše volim glumiti u psihološkom realizmu kakav je film “Armin” ili “Smrt čovjeka na Balkanu”.
– Ja sam snimio preko 60 filmova i ta polivalentnost je nešto u čemu uživam. Ima ta čuvena scena iz Audicije kada se ja kao Bogoljub Šaulić transformišem i govorim dijelove iz “Tvrđave” Meše Selimovića. Bolje se snalazim, bolje se osjećam u nekim dramskim situacijama koje su psihološkog karaktera nego u komedijama. Ja sam pred kamerama 40 godina, ali vjerujte da svi mi glumci ostavljamo svoje zdravlje i znoj za teatar. Ali smo najpoznatiji po filmovima. Rahmetli Mustafu Nadarevića većina pamti po seriji “Lud, zbunjen i normalan”, a ne znaju za njegove briljantne uloge u HNK. “Žabu” je do sada pogledalo 70.000 ljudi, a jednu epizodu “Konaka kod Hilmije” milion.
Da li “Quo vadis, Aida?” ima šanse da dobije Oscara za najbolji strani film?
– Mi ćemo 15. marta znati jesmo li na konačnom spisku za Oscara. To što je “Aida” ušla među pet najboljih stranih filmova za BAFTA-u i što je Jasmila (Žbanić) nominovana za najbolju rediteljicu na neki način znači da bi mogli biti i u konačnoj nominaciji za Oscara. BAFTA je hodnik za Oscar. To je velika stvar. Nama je najveći suparnik divni danski film o alkoholizmu “Druga runda”. Film je genijalan, ali ako budu birali između epohalne teme kakva je Srebrenica i film o danskom alkoholičaru mislim da će se opredijeliti za “Aidu”. To je veliki uspjeh Jasmile Žbanić, ali i svih nas koji smo radili na filmu. Način na koji je Jasmila napravila film, jedan suptilan način, kao i kontekst u kojem ženu iz Srebrenice i Ratka Mladića glume ljudi iz Srbije, koji su inače supružnici. Ja im čestitam, i Jasni i Borisu što su bili dio filma jer nije bilo lako glumiti. Vidjeli ste šta je bilo sa najavljenom predstavom o Srebrenici u Beogradu. Reditelju su prijetili smrću. Onog trenutka kada film “Quo vadis, Aida?” bude prikazan u Sava centru u Beogradu i Boriku u Banjaluci znat ćemo da je fašizam krenuo nizbrdo. Srbija, ali i Republika Srpska, mora biti spremna na tu vrstu katarze.
Izvor: N1
