Najteže mi je bilo prikupiti novac za snimanje. Još kad uzmete u obzir da sam žena i da je društvo na Balkanu i dalje patrijarhalno, jasno vam je da su stvari postajale deset puta teže, kaže Jasmila
Bosanskohercegovačka rediteljica Jasmila Žbanić (46), prije nekoliko je dana dobila svoju prvu nominaciju za prestižnu nagradu Oscar.
S njom se našla u središtu zanimanja svjetske javnosti zbog filma ‘Quo vadis, Aida?’ u kojem progovara o genocidu u Srebrenici.
Prije Oscara, film je debitirao na brojnim svjetskim festivalima gdje je dobio mnoge nagrade.
O tome zašto joj je bilo toliko važno ispričati priču o genocidu ispričala je slavnoj filmašici Angelini Jolie (45) za magazin Time.
– Osjećala sam golemu odgovornost pri odabiru načina na koji ću ispričati ove događaje. Ponekad mi se činilo kao da hodam po minskom polju. Aidina drama i njezine emocije srce su ove priče. Želim da film pobudi osjećaje i postavi pitanja. Da su holandski vojnici pokazali više empatije, bi li ova tragedija imala tako strašan ishod? Čak i kad nas institucije i vlade iznevjere, još imamo slobodu osjećati druge i pomagati im. No mi smo stalno vođeni osjećajima sebičnosti jer kapitalizmu je potrebna sebičnost da bi preživio, ali to vodi Zemlju i sve nas prema katastrofi. ‘Quo vadis, Aida?’ nije tu da bi razdvajao, naprotiv, stvoren je kako bismo se bolje razumjeli i, nadam se, više voljeli! – rekla Žbanić.
Razgovor je simbolično objavljen na Međunarodni dan žena, koji se u BiH obilježava i kao Dan majki. Na samom početku razgovora Jasmila je rekla Angelini:
– Najteže mi je bilo prikupiti novac za snimanje. Rečeno mi je da niko neće gledati film o genocidu. Još kad uzmete u obzir da sam žena i da je društvo na Balkanu i dalje patrijarhalno, jasno vam je da su stvari postajale deset puta teže. No kad je premijerno prikazan i kad sam vidjela ljude u suzama, bila sam ganuta. Sjajno je kad publika dobro prihvati filmove o teškim temama.
Imala je 17 godina kada je počeo rat pa se prisjetila tog traumatičnog događaja.
– U početku sam mislila kako je super što nema škole, što mi je odgođen test iz matematike. Sve je bilo zanimljivo. Ali kada su počela ubistva, redovna nestajanja struje i kada smo ostali bez hrane, više nije bilo zanimljivo. Prioriteti su se promijenili i počela sam mnogo više cijeniti život. Rat me oblikovao kao osobu i umjetnicu – objasnila je.
Na Angelinino pitanje zašto je imala potrebu ispričati priču o masakru, rediteljica je obrazložila da je ono što se dogodilo u Srebrenici univerzalna tragedija civilizacije, a iako je prošlo 26 godina, te se posljedice osjete i danas. Angelina, koja je vezana uz Sarajevo snimanjem filma o ratnim stradanjima 90-ih ‘U zemlji krvi i meda’ iz 2011., tokom intervjua istaknula je da Majke Srebrenice i dalje neumorno traže tijela svojih najmilijih te se mirno bore za pravdu i da je sve to nevjerovatno dirljiva priča proizišla iz goleme boli.
– Samo ću reći da 1700 tijela još nije pronađeno. Upoznala sam žene koje su izgubile 40 članova svoje porodice; sinove, muža, braću, rođake, oca, djeda… Nestajale su po tri generacije. Izbrisane su veze s prošlošću i budućnošću. Gubitak je neizdrživ, a rupa u srcima preživjelih neizmjerna. Čak i nakon takve tragedije one promovišu ideju zajedničkog života i ljubavi jednih prema drugima. Majke Srebrenice zaista su jedinstvena organizacija koja dijeli vrijednosti mnogih drugih ženskih organizacija i stvarno bih voljela da ih nominiraju za Nobelovu nagradu – rekla je nagrađivana Sarajka.
S njezinim razmišljanjem o dodjeli Nobelove nagrade Majkama Srebrenice složila se i Angelina, dodavši da je to prelijepa ideja i da se nada kako će to barem malo pomoći u liječenju trauma koje su proizišle iz tih ratnih stradanja.
Izvor: 24sata.hr
